Volio bih da imam bicikl jer mi se pokvario onaj koji sam imao, pa na Vaskrs nisam mogao otići kod majke jer nisam imao čime, kaže Milenko Gajić (20) iz Kozarske Dubice.

Posjetili smo ovog mladića kako bismo vidjeli kako danas živi, a o njemu su “Nezavisne” ranije pisale kada ga je sada već pokojni Sakib Ramić Tobi našao kako spava u kućici za pse, nahranio ga i spasio od životnih nedaća. Sakib više nije među živima, a za njega će Milenko uvijek imati samo riječi hvale.

Nismo se puno osvrtali na teške dane kada je imao problema u porodici pa je sklonište jedne noći našao u kućici za pse, a onda ga je vidio Sakib i pružio mu utočište u svom domu. Milenko sada gleda kako da ima bolje sutra.

“Tobi je bio dobar čovjek i lijepo smo se slagali. Pomogao mi je kad je trebalo. Sada komuniciram i s mamom i dok mi se bicikl nije pokvario često sam odlazio kod nje u selo kod Dubice. Trenutno živim s jednom ženom i međusobno se pomažemo. Iscijepam joj drva, ona skuva ručak, a ponekad i ja spremim nešto za jelo. Nekad donesem ponešto i od majke sa sela”, priča dvadesetogodišnji Milenko, kojem je život mnogo puta zadavao teške udarce.

Ranije je, kaže, izlazio i u grad da prošeta. U gradu, priča Milenko, ima i cura, ali on trenutno nema simpatiju.

Iako ima 20 godina, ove godine bi trebalo da završi osnovno obrazovanje u prijedorskom “Centru Sunce”. Osnovne djelatnosti Javne ustanove “Centar Sunce” su vaspitanje, obrazovanje te radno osposobljavanje djece sa posebnim potrebama.

“Volio bih kad završim osnovnu i srednju školu da sebi nađem posao, a ništa mi nije teško raditi i svašta sam radio. Dok imam ruke mogu raditi sve što mi se ponudi”, priča ovaj mladić, koji ponekad ode da radi na dnevnicu kad ga neko zovne.

Nekad je, kaže, živio i kod brata Branislava i s njim mu je, priča, bilo baš lijepo.

Dodaje da mu je najteže bilo kad je Branislav otišao da radi u Federaciju, jer više nije imao s kim da priča.

“S bratom mogu pričati o svemu i daje mi dobre savjete. Stariji je od mene četiri godine, a sada se nada da će uspjeti da sredi papire za inostranstvo pa je obećao voditi i mene, ako se snađe tamo”, kaže Milenko.

Vesna Mijić, stručni saradnik u Centru za socijalni rad Kozarska Dubica, koja je zadužena za Milenkov slučaj, istakla je da je ona bila staratelj Milenku prije sticanja punoljetstva, kako bi mogao primati dječji dodatak.

“Milenko sada ima smještaj kod jedne naše korisnice pa se njih dvoje međusobno pomažu. Milenko iscijepa drva, a ona njemu skuva ručak i tako žive”, ističe Mijićeva.

Napredak u Milenkovom razvoju je, tvrdi Mijićeva, i te kako primjetan i pozitivne promjene se naziru iz dana u dan.

“Želja mu je da završi i srednju školu, već se interesovao za srednju. Hoće da bude metalostrugar, a mi u Centru ćemo uraditi sve da ga usmjerimo u pozitivnom pravcu jer znamo da Milenko to može – do sada je pokazao da može postići mnogo toga”, kaže Mijićeva.

Prema njenim riječima, ukoliko ovaj mladić u septembru upiše srednju školu, onda će moći da ostvari pravo na izjednačavanje mogućnosti djece i omladine sa smetnjama u razvoju.

“Poboljšana komunikacija s majkom se vidi na Milenku i čim dođe na vrata vidim da li je u dobrim odnosima s njom ili ne. Ako je u dobrim odnosima primjetno je srećan i zadovoljan, a ako se posvađaju – na njemu se odmah vidi neraspoloženje”, navodi Mijićeva.

Bratovu odsutnost kada je radio u Federaciji Milenko je osjetio, smatra Mijićeva, jer je u konstantnom kontaktu s ženama te mu nedostaje muško društvo.

Milenko je zahvaljujući Tobiju, drugim dobrim ljudima i svojoj hrabrosti uspio da se izbori sa najvećim životnim nedaćama, a na licu i dalje ima osmijeh koji zrači pozitivnošću i nadom u bolje sutra.

Nezavisne novine