Slučaj devetogodišnje Čehinje Kristine Zigalove iz Ljubije, kod Prijedora, koju je ostavila majka i koja se brine o svom bolesnom očuhu Mariju Majstoroviću /58/, školski je primjer stihijske uloge medija u humanitarnim akcijama.
Dragan Došen, voditelj prijedorske kancelarije italijanskog Udruženja “Program Prijedor”, smatra da ovaj slučaj pokazuje nedostatak sistemskih rješenja u oblasti socijalne politike i manjkavosti zakona.
Priču o djevojčici mediji u BiH objavili su u junu. Nakon toga, Kristina je mjesec dana živjela u izobilju, jer su se svi utrkivali da pomognu i da svoju humanost predstave u medijima.
U međuvremenu, majka Čehinja potpisala je dokumentaciju kojom je očuhu omogućeno usvajanje djevojčice, tako da se slučaj zvanično smatra riješenim, ali danas je dijete u težoj situaciji nego što je bilo.
Došen navodi da Kristina svaki dan dolazi u javnu kuhinju u Ljubiji, gdje pod nadzorom odgovorne osobe jede i nosi obrok svom očuhu, koji, zbog teškog zdravstvenog stanja, ne izlazi iz stana u kojem žive.
“Kristina i njen očuh Mario nemaju nikakvih primanja. Nedavno je bila bolesna, ali nije dobila zdravstvenu zaštitu, jer nije imala novca da plati pregled.
Zdravstvenu knjižicu još uvijek nema, jer je još uvijek nosilac pasoša Češke Republike, a očuh Mario nema novca da otputuje u Banjaluku po rješenje o boravku u BiH”, ističe Došen.
On vodi prijedorsku kancelariju italijanskog Udruženja “Program Prijedor” koje je na području Prijedora od 1998. godine realizovalo brojne humanitarne akcije, putem kojih 200 do 300 korisnika svaka četiri mjeseca od italijanskih donatora dobija novčanu pomoć od po 120 evra.
Ovo udruženje godišnje, u prosjeku, uruči 100.000 evra direktne novčane pomoći. Ono je iniciralo osnivanje i finansira rad javne kuhinje u Ljubiji u kojoj se Kristina i njen očuh hrane.
Došen upozorava da pojedini aspekti humanitarnih akcija, koji su manje ili više poznati svim učesnicima, ostaju u zoni tabua.
“Zašto ne otvoriti pitanje treba li odobriti usvajanje djeteta nekome ko ni o sebi ne može da brine? Zašto ne sačiniti centralizovanu bazu podataka pa da korisnici pomoći nikada i nikome ne mogu reći – da ni od koga ništa nisu dobili” – navodi on i pita:
“Zašto se ne bavimo ozbiljno politikom planiranja porodice, a ne da, indirektno, podstičemo masovno rađanje u porodicama koje nisu kadre da izdržavaju svoju djecu i koje ponekad čak koriste tu djecu za osiguranje redovnih prihoda putem zakonske socijalne pomoći i tako multiplikuju bijedu”?.
Došen napominje da su česti slučajevi kada i sami korisnici pomoći zloupotrijebe medije.
On ukazuje da su uz pomoć medija mnogi socijalno ugroženi slučajevi uspjeli da dobiju pomoć koju bez medija nikada ne bi mogli dobiti, ali se uz njih “provukao” jedan dio onih koji nisu prioritet, kao što je ogroman broj i onih koji nikada nisu dočekali svojih “pet minuta slave”.
“Mediji imaju ogromnu pozitivnu ulogu u humanitarnim akcijama i često ih prvi pokreću, ali su neophodna sistemska rješenja, kao što su neophodne i promjene određenih zakonskih rješenja i donošenje novih politika kada je u pitanju porodica i planiranje porodice”, zaključio je Došen.
Tekst – SRNA
Foto – Aleksandar Drakulić – arhiva