Malo rudarsko mjesto Ljubija, u sjeverozapadnom dijelu Republike Srpske, koje je nekada bilo centar svih dešavanja u bivšoj državi i koje je hranilo stotine hiljada ljudi, danas propada i pretvara se u ruševine, a njeno stanovništvo jedino u ponovnom pokretanju rada u ovom rudniku vidi nadu u bolje sutra.

Na pustim ulicama Ljubije sreli smo Ivu Tubića, starosjedioca ovog kraja, koji nam je rekao da je ovo mjesto u ranijem periodu bilo “cvijeće bivše države i hranilo Banjaluku, Sarajevo i Srbiju”. On kaže da se od rude ranije živjelo, dok je sada nedostatkom samog rudnika ostala bijeda.

“Rudnik je bio motor Ljubije, zapošljavao je hiljade radnika, postojali su auto-servisi, sitnije radionice, a danas je sve tužno. Masovno su dolazili ljudi iz drugih mjesta u Ljubiju na igranke, jer je ona bila centar svih dešavanja. Među mještanima nema nade za ovo mjesto i vjerujem da mi stariji ponovno pokretanje rada u rudniku nećemo dočekati, a mladi će dotad otići odavde”, kaže Tubić za “Nezavisne”, koji je radio u pošti 40 godina.

Priča nam da je u Ljubiji mladih veoma malo i da žive od penzija baba i djedova.

“Oni nemaju ovdje šta čekati. Mi nemamo ni mesnicu ovdje, ne možemo kupiti 100 grama mesa, nego se snabdijevamo iz Prijedora. Dolazi nam voće zadnje klase – što se ne proda negdje drugo, dovezu ovamo”, priča nam Tubić i dodaje da je Ljubija izgradila Prijedor te da bi on to sada na neki način trebalo da joj vrati.

Dragica Ivanović, koju su u Ljubiju prije 40 godina doveli posao i ljubav, kaže da je mjesto nekad bilo puna cvijeća, a danas su ostale ruševine.

“Počela sam 1976. godine raditi u kuhinji u rudniku. Ljubija je tada izgledala kao mali raj, rudnik je imao hiljade radnika i to se riječima ne može opisati kako je izgledalo. Bazen je prvi bio ovdje, vozili su vozovi”, kaže Dragica.

Ona napominje da su u Dom kulture dolazili mnogi poznati pjevači poput Zaida Imamovića, Zdravka Čolića, Miroslava Ilića, kao i Josip Pejaković, te čak i slavni Pavaroti.

“Omladina je dolazila iz svih gradova ovdje na okupljanja, na igranke, i sve je bilo prepuno, a danas se omladina ne može sresti na ulici. Rudnik nam je jedina nada kako omladina ne bi otišla odavde i kako bi se mogla zaposliti”, rekla je Dragica i dodala da za svoje sinove ipak ne vidi perspektivu u ovom mjestu.

Voda im je, kaže Dragica, osim zapošljavanja, najveći problem jer jedan dio Ljubije nema vodu sve vrijeme te tako hvataju zalihe za osnovne potrebe.

Ivo Dejanović iz Ljubije, koji je bio nastavnik likovnog u ovom mjestu, kaže da je škola u ovom mjestu nekad imala 2.000 djece, a sada ih samo stotinak.

“Bilo je to dobro vrijeme, u školama se radilo u dvije smjene i sve je bilo drugačije. Život se ovdje počeo gasiti kad je Ljubija izgubila status opštine šezdesetih godina. Danas je ona potpuno zaboravljena i zapuštena i mjesto odumire. Gubimo nadu i za početak rada našeg rudnika jer tu postoje nečiji drugi interesi”, kaže Dejanović.

Ivo se prisjeća vremena kada je radio bazen u Ljubiji, sve je bilo prepuno ljudi, graja, bio je prvi u regiji, a danas je zarastao u travu i korov…

“Imali smo kino prije nego Prijedor”, rekao je Ivo.

Da ni sama ne zna kako izdržava sebe i svojih sedmoro djece kaže Amira Hajns, mještanka Ljubije, jer joj muž radi na dnevnicu, a ona je domaćica.

“Za djecu ne vidim perspektivu u ovom mjestu. Oni idu dalje za poslom i ovdje većina radi na dnevnicu s drvima. Ranije smo imali bolnicu, a danas ambulantu koja radi samo do dva sata, i kad nas nešto zaboli idemo u Prijedor. Zubar dolazi jednom sedmično. Ljubiji najviše fali posao, fali nam i vrtić”, rekla je Hajnsova.

Svetlana Radaković, direktorica Osnovne škole “Mladen Stojanović” u Ljubiji, kaže da je u ovoj godini upisano 16 učenika u ovu školu.

“Nekad je ova škola imala hiljade učenika, dok ih je danas stotinak. Za 10 godina smo izgubili više od 60 odsto učenika: prije 10 godina imali smo 400 učenika, a danas smo pali ispod 200. Ljudi odlaze odavde, odlaze cijele porodice. Nove se ne osnivaju, a djeca se ne rađaju”, rekla je Radakovićeva za “Nezavisne”.

Slavoljub Knežević, pravoslavni sveštenik u Ljubiji, kaže da je došao na službu u ovo mjesto prije devet mjeseci te da je dolaskom zatekao mirno rudničko mjesto koje je zastalo, kao i da su vidljivi tragovi ranijeg perioda.

“Krštenja godišnje imamo oko 20, opela do 30, a vjenčanja je najmanje i njih bude tri-četiri jer nema mladih. U mjesto se isplati ulagati, mirno je za život iako je duhovno i materijalno zaboravljeno te vjerujem da će doći bolji dani”, rekao je Knežević i apelovao na sve one koji mogu da pomognu ovom kraju.

Goran Praštalo, predsjednik Savjeta MZ Ljubija, kaže da se ova mjesna zajednica sastoji od nekoliko okolnih sela te da je prije rata imala 5.500 stanovnika, a sada 2.200.

“Ovo je specifično rudarsko mjesto gdje, kad prestane iskopavanje rude, ostaju samo rupe i narod odlazi. Danas je ovdje život nikakav, može se reći da radi jedna firma i perspektive nema. Ranije su dolazili poznati umjetnici, estradni i sportski radnici”, rekao je Praštalo.

Danas se ljudi, dodaje, snalaze kako umiju, penzije odu na lijekove, imaju ambulantu, ali nemaju sanitetska kola za hitne intervencije. Javnu kuhinju dnevno posjeti 50 ljudi, što dovoljno govori o socijalnoj karti ovog mjesta.

“Nas ovdje ne interesuje politika, već iskopavanje rude. Ko će kopati – nije bitno, bitno je da rudnik radi i da se narod zaposli”, rekao je Praštalo.

On je istakao da grad Prijedor izdvaja sredstva za Ljubiju, ali da su to izuzetno male donacije, gdje u prosjeku godišnje dobiju 4.000 do 5.000 KM.

“Na svoju inicijativu sam pokrenuo mnoge akcije, digao sam sve na noge i sami smo sredili i obnovili parkove te mnogo toga. U boračkim prostorijama su isključili struju zbog jedne sijalice, što dovoljno govori o podršci borcima”, kaže Praštalo.

Nezavisne novine