Sud BiH će u četvrtak, 26. jula, izreći prvostepenu presudu trojici bivših pripadnika Vojske Republike Srpske (VRS) koji su optuženi za zločin protiv čovječnosti počinjen u ljeto 1992. na području Kozarca kod Prijedora.

Nakon godinu i po suđenja, bit će izrečena prvostepena presuda Radetu Vlasenku, Dragi Končaru i Milanu Krupljaninu, koje optužnica tereti da su u junu 1992. godine u naselju Barakovac ubili Rajifu Memić i njenu majku Radifu Kurtović.

Prema optužnici, oni su zajedno s grupom vojnika tokom istog mjeseca u naselju Barakovac, pucajući iz vatrenog oružja, ubili Hasana i Himu Ahmetćehajić, Himzu Velića, Ebila Mandžukića i Safeta Muratćehajića.

Optuženi Vlasenko se tereti i da je iz logora “Trnopolje” u ljeto 1992. godine odveo na prinudni rad trojicu civila bošnjačke nacionalnosti, od kojih je ubijen Adem Filović.

Da bi dokazalo navode optužnice, Tužilaštvo BiH je pozvalo 14 svjedoka i tri vještaka, dok su Odbrane u dokazivanju nevinosti svojih branjenika saslušale deset svjedoka.

U završnoj riječi Tužilaštvo BiH je zatražilo da sva trojica budu osuđeni i da Vijeće posebno, kao otežavajuće okolnosti, cijeni broj žrtava, istrajnost u zločinima i to da optuženi nisu pokazali pokajanje, dok su Odbrane navele da treba biti donesena oslobađajuća presuda jer tužioci nisu dokazali navode optužnice.

Tokom suđenja svi optuženi branili su se sa slobode.

Ubistva, pucnji i vriska u kućama

Ključni svjedok Tužilaštva BiH Semir Alukić se prisjetio 7. juna 1992., kada je, kako je kazao, iz šumarka vidio da su naoružani Vlasenko, Končar, Krupljanin i dvije nepoznate osobe ušli u vikendicu Juse Memića u selu Barakovac. Opisao je da je Krupljanin s dvije osobe ušao na sprat kuće i da su izveli Rajifu Memić i njenu majku Radifu.

“Silazi Radifa niz stepenice i, kad je sišla, Mičika i dvojica pucaju u nju. Rajifa je još na stepenicama, silazi, i svi je dočekuju kod njene majke. Preko nje prelazi, guraju je… Plakala je i rafal je zapucao i ona pada. Vlasenko i Končar i jedna nepoznata osoba su pucali”, ispričao je on.

Rekao je da je, desetak dana nakon ovih ubistava, iz šumarka čuo traktor kako dolazi i zaustavlja se kod kuće Mustafe Bešića. Tada je čuo vrisku, galamu, psovke i pucnjavu. Nakon toga, traktor je krenuo i tada je vidio Vlasenka, Končara i Mičiku.

“Mi ostajemo skriveni, kad su sišli s puta, ne vidimo ih, ali čujemo pucanj… Dva do tri puta se puca i opet se galama čuje ispred kuće Hebila Mandžukića. Kada je pala noć, otišli smo do kuće Bešića, našli smo Hasana i Himu Ahmetćehajić i Velić Himzu. Ležali su u krvi. Prema Hebilovoj kući našli smo Safeta Muratćehajića. Hebil je ležao ispred kuće, zapaljen”, izjavio je svjedok.

Svjedok Muhamed Kusuran također je kazao da se u junu 1992. krio u šumici kada je vidio kako dolazi traktor, iz kojeg je izašlo pet vojnika, koji su otišli do Memićeve vikendice. Trojica vojnika su otišla uz stepenice i iz kuće su izveli dvije starije žene – Radifu i Rajifu – koje su plakale i jaukale, kazao je Kusuran.

“Čuli su se rafali i vjerovatno su ubijeni. Momenat pada nisam vidio jer sam se i ja krio da me ne pronađu. Ti vojnici kad su otišli, Samir i Hamdija su komentarisali da su prepoznali jednog od Vlasenka i Končara. Kad se smračilo, prišli smo ženama i ukopali ih”, naveo je on.

Kusuran se prisjetio da je nakon desetak dana došao po hranu i ponovno vidio kako dolazi traktor. Iz šumarka je mogao vidjeti da je traktor otišao kod kuće Mustafe Bešića, a zatim i Ebila Mandžukića, odakle se čuo pucanj i vriska.

“Kad se smračilo, otišli smo do kuće Bešića. Tu smo našli tri leša za stolom – Hasan i Hima Ahmetćehajić i Himzo Velić. Zamotali smo ih u deke i sahranili. Semir i Husein su otišli do Ebilove kuće. Oni su rekli da su našli tijela Ebila i Safeta Muratćehajića”, opisao je svjedok.

Mirsad Ahmetćehajić je ispričao da su njegovi roditelji – Hasan i Hima – zbog starosti ostali u kući u selu Bešići. Kada se 16. juna 1992. vratio u selo, kako je rekao, roditelje nije pronašao.

“Dan poslije sam saznao da su ubijeni. Našao sam ih u šadrvanu kod kuće Mustafe Bešića, zajedno sa ubijenim Himzom Velićem. Bili su ukočeni. Našli smo neki najlon, iskopali rupu i zajedno ih zakopali”, opisao je svjedok i dodao da ne zna ko mu je ubio roditelje.

Svjedokinja Nisveta Crnić je navela da su njena majka Rajifa i nana Radifa početkom rata otišle na vikendicu u Barakovac, i o njima ništa nije čula sve do 2001. godine, kada su pronađeni njihovi posmrtni ostaci. Crnić je izjavila da ne zna ko ih je ubio.

Svjedokinja Safeta Mahmuljin je kazala da je u centru za izbjeglice u Karlovcu razgovarala s Kusuranom i Alukićem o dešavanjima u Kozarcu.

“Moj otac i zet su ubijeni u šestom mjesecu 1992., ispred kuće. Ne znam imena ljudi koji su ih ubili, ali to su bili civili, naše komšije. Drugi su to vidjeli”, rekla je ona.

Svjedoci Šabo Filović, Jasminka Omerović i Muhamed Mahmuljin su dali iskaz na okolnosti odvođenja Adema Filovića iz logora “Trnopolje” koji je na prinudnom radu ubijen.

Mahmuljin je posvjedočio da je vidio kada je odveden njegov rođak Midhat, zatim Adem Filović i osoba po prezimenu Mujkanović.

“To se dešavalo sredinom jula 1992. godine. Bili smo vani ispred škole kada je došao kamion koji je vozio Mile Fuštar, a s njim su bili Rade Vlasenko i još jedan vojnik. Bili su naoružani, u uniformi. Došli su da idu tovariti drva u selu Brđani, i tri čovjeka su im trebala. Uzeli su Midhata, Filovića i Mujkanovića. Rade je pokazao prstom na te ljude”, posvjedočio je on.

Filović je kazao da je od supruge saznao da je njihov sin Adem iz “Trnopolja” odveden da tovari drva i da je ubijen. Filović je objasnio da je njegova supruga vidjela odvođenje sina.

“Njega nema, ne znam ko ga je ubio. Kad bih znao, ja bih njega teretio”, rekao je Filović.

Vlasenko bio ranjen

Svjedoci Odbrane su naveli da su vlasti kontrolisale sabirne centre “Keraterm”, “Trnopolje” i “Omarska”.

Bogoljub Kos, bivši pomoćnik komandira u Stanici javne bezbjednosti (SJB) Prijedor, ispričao je da su se civili s područja Kozarca nakon 24. maja 1992. iz šuma predavali u sabirne centre ili odlazili za Hrvatsku.

“Civile koji su se predavali privodila je civilna i vojna policija. Te sabirne centre – ‘Keraterm’, ‘Trnopolje’ i ‘Omarsku’ – nisam posjećivao. Tu su privođeni i ljudi koji su učestvovali u nekim napadima na Prijedor. Nakon 24. maja srpska vlast je kontrolisala sabirne centre”, naveo je Kos.

Svjedok Vinko Kos, nekadašnji odbornik Srpske demokratske stranke (SDS), kazao je da su sabirni centri postojali za osobe koje su bile pod istragom policije i vojske, pretpostavljajući da su neki nakon toga vraćeni kući “ili su svi bili krivi”.

Petar Končar se prisjetio kada je u selo Jaruge došla informacija da u šumi postoji grupa muškaraca koja želi da se preda.

“Mi smo otišli gore i upali smo u zasjedu. Rade je teže bio ranjen… Kad je Rade ranjen, Krupljanin nije išao s nama, tokom sukoba u selu ga nisam viđao”, izjavio je Končar.

Snježana Kitonić je ispričala da je nekoliko dana nakon 24. maja 1992. godine vidjela Končara s grupom muškaraca u selu Jaruge, te su išli prema Domu u selu. Tada je Končar imao sivomaslinastu uniformu, a nije imao pušku, rekla je ona. Također je navela da u selu Jaruge postoje još dvije osobe koje se zovu i prezivaju kao optuženi.

“Nije mi djelovalo da je Drago te ljude sprovodio. On je vesela osoba, bavio se sportom, vodio zdrav život. Lično mislim da on nije sposoban da uradi ono što mu se stavlja na teret. Zbog toga sam i došla ovdje da svjedočim”, izjavila je ona.

Dževad Cerić je kazao da se nakon izbijanja rata nastavio viđati s Končarom te su na njegovu inicijativu održali dobar međuljudski odnos.

“Bio sam u svom stanu i on je, ničim izazvan, došao meni s prehrambenim artiklima da mi pomogne da prehranim sebe i svoju porodicu. To je bilo u kontinuitetu, više susreta. Svaka njegova posjeta je bila dobronamjerna, i njegova supruga je dolazila”, izjavio je svjedok.

Cerić je istakao da je nakon rata često išao u Kozarac i niko mu ništa loše o Končaru nije rekao.

Milan Kostić je ispričao da poznaje Krupljanina jer su komšije iz sela Jaruge kod Prijedora. Kako je kazao, Krupljanin se uvijek bavio poljoprivredom ili radio za dnevnice.

“Milan da je učestvovao i bio mobilisan u ratu, nije mi poznato. Ništa loše o njemu nisam čuo. Nije bio sklon alkoholu i nije se opijao”, izjavio je Kostić.

Softić je također rekao da poznaje Alukića, koji je u ovom predmetu dao iskaz u korist Tužilaštva BiH, dodavši da njih dvojica i Krupljanin nikada nisu bili zajedno u društvu.

Odbrane su u završnim riječima posebno potencirale da se iskazima svjedoka Alukića i Kusurana ne treba pokloniti vjera jer su nedosljedni i pristrasni. Odbrane su navele da su Alukić i Kusuran proglašeni krivima za ratni zločin i da trenutno izdržavaju kaznu, zbog čega nisu pouzdani svjedoci.

Suđenje je počelo u januaru 2017. godine.

BIRN