Niko bolje od lokalaca neće pričati o turističkoj ponudi svog grada. Pa tako i u Prijedoru slušamo da valja prošetati korzom, pogledati nešto iz bogate ponude Kulturnog ljeta, obići galeriju, muzej, obavezno smočiti noge u rijeci Sani ili nekom od bazena i napiti se vode s čuvene Jereze s dubine koja prelazi stotinu metara… A onda pravac u Kozarac na čuvenu kvrgušu.

Kozaračka Kula

U naselju koje ljeti podsjeća na moderniji evropski gradić, između ostalog i zbog veleljepnih građevina, ponajprije kuća, koje kao da su prenesene iz neke od metropola, kvrguša još ima i prefiks „babina“.

Pričaju nam da je svojevremeno u Kozarcu, u centru, čuveni ugostitelj Babo držao kafanu, onu s kockastim stolnjacima i u njoj pravio kvrgušu zbog koje se u Kozarac maksuz dolazilo iz Mostara, Sarajeva, Beograda, Zagreba…

Babine kafane odavno nema, ali zato ima kvrguše. Jasmin Jakupović, vlasnik „Stare bašte“, restorana u kojem se stara kozaračka Kula, građevina iz 1736. godine, u umjetničkom nadahnuću stopila s bihaćkim bihacitom, drvetom i cvijećem… svojim gostima također nudi kvrgušu.

– Svi negdje prave ovo staro bosansko jelo, ali nigdje nije tako slatko kao ovdje u Kozarcu. Možda zbog vode, možda zbog ovo malo duše, ali nešto ima. Recept sam naslijedio od svoje majke. I takvu pravim ovdje. Meni bolje nema – tvrdi Jasmin.

Isto misli i porodica Ermina Krajine. Prijedorčani koji žive u Sent Luisu dolazak u Prijedor iskoristili su da svrate u Kozarac. Kažu, maksuz zbog kvrguše koju i „oči jedu“.

Salih Mehmedagić , Kozarčanin koji živi u Finskoj, kaže nam da nikako ne zaboravimo na „Picinu vodu“, izvor koji se smjestio na nekoliko kilometara od ulaza u Nacionalni park „Kozara“. Njega su i u Njemačkoj pitali za vodu, kako kaže, malo „sramotnog imena“.

– Ne znam što se tako zove. Ali, malo je popijem, malo se umijem. Bolja je od botoksa. Evo, vidi mene, imam 65 godina, a vidi kako sam mladolik. Skida bore. Svi odavde idu po tu vodu, toče i piju. Možda i nešto pomaže, dok stari idu gore po tu vodu. Njih ima i najviše. A sigurno je i da je ukusna, dok se zove tako – kaže šeretski Salih, kojeg smo uhvatili u kozmetičkom „tretmanu“ na ovom izvorištu.

Put nas dalje vodi prema Nacionalnom parku „Kozara“. Dočekuje nas direktor Dragan Romčević i s ponosom ističe novinu, adrenalinski park „Avantura“. U bližem okruženju, izuzmu li se oni u Sloveniji, poneki u Hrvatskoj i jedan manji kod nas na Vlašiću, sličnog nadaleko nema.

– Evo, pokupili smo neke evropske ideje i praktično napravili kombinaciju više avantura parkova. Isti ne postoji. Jedan dio s desetak prepreka je za djecu do 14 godina, a ostali za starije – priča Romčević dok pokazuje prepreke na visini od tri do šest metara. Zgodno mjesto za ljude željne adrenalina, porodična druženja „na visini“, sportiste, rekreativce.

Zračna banja

Draško Anđelić u ime Kluba ekstremnih sportova „Albatros“ obećava da će naredne godine „Avanturu“ proširiti novim preprekama. Da ne bude dosadno… A tu su obavezni nadzor, kaciga, sigurnosne sajle…

U parku koji odavno slovi za zračnu banju koja u život vraća crvena krvna zrnca, zbog nadmorske visine i rasporeda bjelogorice i crnogorice, uz ovu „šetnju po drveću“ nude i brdski biciklizam, uređene pješake staze, vidikovce, trim-staze, suvenirnice, hotel, motel, potragu za tartufima…

Dovoljno razloga da broj posjetilaca posljednjih godina ima uzlaznu putanju. Ove godine trebalo bi ih biti oko 130.000 iz cijelog regiona…. Po povratku iz Nacionalnog parka poslušali smo Saliha. Zastali kod izvora „Picina voda“, malo popili i umili se… Valja skinuti umor i bore.

Različita drveća, različiti zvukovi

U Nacionalnom parku „Kozara“ na zanimljiv način mlađe turiste upoznaju i s vrstama drveća koje ovdje rastu. Kažu, razlikuju se i po zvuku.

– Ovdje imamo bukvu, lipu, smrču, lijesku, hrast i trešnju… Kada se neko od njih udari komadom drveta, daje različit i baš za njega karakterističan zvuk – pojašnjava Dragan Romčević, direktor Nacionalnog parka.

Dnevni avaz