Kroz pijacu u Banjaluci godišnje prođe i po 7.000 automobila i bar 10 puta više posetilaca: kupaca, prodavaca, znatiželjnika i kibicera razne vrste.

Vozila i ljudi se nedjeljom ovde sjate iz raznih krajeva, od Gradiške, do Prnjavora i Kotor Varoša. I dok mlađi svijet tvrdi da je bazanje po pijaci čisto gubljenje vremena, jer se polovni automobili već odavno kupuju preko interneta, stara garda ne vjeruje brojkama i ušminkanim slikama sa ekrana.

– Ne možeš ni jabuku kupiti dok je ne opipaš i ne omirišeš, a kamoli auto od nekoliko hiljada maraka – kaže jedan od njih.

Među automobilima, kao i među prodavcima i mušterijama, dominiraju oni sredovječni, a dobro očuvani. Tako je u nedjelju izložen „audi 80“ iz 1988. godine. Gazda ga cijeni 1.700 KM, dao bi ga i za 800 evra.

– Sve je na njemu cakum-pakum, samo sjedi i vozi. Gdje ćeš naći auto za te pare – pita vlasnik.

Nedjelja prijepodne

Ipak, vratio se u Čelinac neobavljena posla. Doći će, kaže, opet. Ulaznica od 10 KM nije mu problem, usput vidi šta ima u Banjaluci i obavi još neka posla. Uostalom, šta bi pametnije radio nedjeljom prijepodne.

Preko puta se šepuri uglancani kabriolet, „opel“ iz 2001. godine, direkt iz Njemačke. Vlasnik Mitar Ratković, penzionisani gastarbajter iz Omarske, svjestan je da će teško nabasati na kupca spremnog da iskešira 6.000 KM.

– Imam u garaži još jednog ovakvog i jednog „jaguara“, a mogu voziti samo jedan auto. Nisam švercer, taman posla, nego tako, malo trgujem s ljudima. Raspituju se mnogi, ali nema narod para. Uglavnom se slikaju pored kabrioleta, najviše djeca – kaže Mitar.

I penzionisani vozač iz Banjaluke ima muke da ubijedi potencijalne mušterije da „pasat“ od 17 godina, koga prodaje za 5.500 KM, vrijedi tih para.

– Osluškuju motor, zagledaju pod haubu, pod papučicu gasa, pod auspuh, traže manu, a mane nema. Samo još što ne prevrnu auto – kaže iznervirano.

Ista pravila

Slična je situacija i na drugim autopijacama u Srpskoj. Na prijedorskoj autopijaci, koja se održava subotom u naselju Svale, ulaz se ne naplaćuje. Ponuda je nešto manja nego u Banjaluci, ali je atmosfera gotovo ista.

– Nekada je na pijacama bilo mnogo više vozila, ali i danas ljudi dolaze da gledaju tuđa i pohvale se svojim autom, da skupe informacije, popričaju, čak i da razmijene automobile – kaže jedan Prijedorčanin.

Poznavaoci prilika tvrde da na svim autopijacama vladaju ista pravila. Cjenkanje je obavezan dio folklora, pa samo neiskusni istaknu cijenu od koje ne misle odustati. Najbolje idu vozila do 3.000 KM, sve skuplje teško nalazi kupca.

Šarenilo

Šetača i „stručnjaka“ je mnogo više nego kupaca. Često se traži i zamjena vozila; i tu u priču uskaču šverceri. I što je najbitnije, pijaca nije pijaca ako na njoj uz automobile nema i šarolikog pratećeg programa: od kineskih i polovnih autodijelova, do guma, alata, kombinezona za automehaničare.

Ekonomista Zoran Pavlović kaže da autopijace, kao i vašari i sajmovi, opstaju zato što ovakav način trgovanja nije samo biznis, nego i socijalni i kulturološki fenomen.

– Mada djeluju arhaično, ljudi imaju potrebu da se sreću uživo na ovakvim mjestima. Uostalom, ima i povrća u tržnim centrima, pa su zelene pijace pune mušterija – kaže Pavlović.

Prodaje auto, traži ženu

Mitar Ratković (67), njemački penzioner, ne krije da svake nedjelje izvozi na pijacu svoj kabriolet, u nadi da bi mogao privući pogled neke stasite, dobrodržeće gospođe.

– Imam ja prilično staža, radio sam u Njemačkoj 45 godina, ali eto, još ganjam i auta i tete. Za auta je lako, jedan prodaš, drugi kupiš, ali dobru ženu je mnogo teže naći – vajka se Mitar, usput napominjući da u Omarskoj ima kuću i još dva auta, a da u centru Minhena „nije otkazao stan“.

EuroBlic-srpskainfo.com