Kada Kozara počne primati prve skijaše, malo ko od njih znaće da ove godine tim od desetak ljudi još od maja priprema staze za novu sezonu, ali i brojne novine. Među njima su i dvojica profesora fizičkog vaspitanja i sporta iz Prijedora, koji su na krajiškoj planini angažovani godinama – ljeti kao fizički radnici, a zimi kao instruktori skijanja.

“Tokom raspusta dolazili smo svaki dan, a sad, kad je počela nastava, tu smo vikendom, ponekad i radnim danima poslije nastave. Radimo svi sve. Ja nikad nisam sjeo u rovokopač, a ove godine sam radio na njemu. I fasciniran sam, ne znam, izvanredno je bilo (smijeh). Bilo je puno posla, čak i da se cijele firme angažuju, ali mi smo to sve sami uradili. Imamo nekoliko dobrih majstora za vodu i struju, a mi ostali pomažemo. Tako smo se uigrali da nam je sad i nekako žao što je gotovo”, kaže profesor Vojin Badnjar.

Nova ski-staza na Kozari lani je puštena u probni rad i povećala je broj skijaša za oko 40 odsto u odnosu na prethodnu sezonu. Od nove sezone radiće u punom kapacitetu – i u dnevnom i u noćnom režimu i uz novouspostavljeni sistem vještačkog zasnježivanja. Ovih dana prizor je daleko od onoga što skijaše dočeka kad dođu na pripremljene staze. Zemlja je izrovana, zakopavaju se kanali kojima su provedene hidromreža za vještački snijeg i elektromreža za osvjetljavanje staze, čisti se teren od kamenja, granja i lišća, daske i alat posvuda, uređuju se polazne stanice i pristupi ski-liftovima.

“Meni ovo nije potrebno ni nužno, posebno ne u ovim godinama, ali volim da dođem na planinu. Ovo je fenomenalna ekipa. Kroz šta smo sve prošli i šta smo sve uradili… znalo se desiti da smo mokri do kože. Ne znaju skijaši koji dođu na gotovo koliko napora smo uložili i šta smo sve i koliko radili. Nekad je bilo i opasno jer radite stvari u kojima nemate iskustva ili radite opremom koja je stara i dotrajala. Ali, izdržali smo i mislim da će ovo biti odlična sezona”, rekao je Badnjar.

Niko od radnika na Kozari nije znao reći koliko je star suzuki terenac koji vozi radnike i alat s vrha na dno staza i potom do akumulacije za pravljenje vještačkog snijega.

Do tog jezera dolazite kada se spustite do dna staza i na desnu stranu uputite kroz šumu nekoliko stotina metara. Vozač je čovjek s nadimkom Doktor, skijašima poznat sa sidra. Sjedam na mjesto suvozača. Kažu mi da otvorim malo prozor da oni koji stoje nazad u prikolici mogu da se uhvate za krov. Ukupno nas je petero. Smije se što se izvinjavam za prejako zatvaranje vrata.

“Uf, šta je ovaj sve prešao. Po 14 nas se znalo voziti. Po dva na šajbi sjede. Ko lovci kad vozaju ustrijeljene divlje svinje. I to po onoj staroj stazi, gdje je i nagib veći. I mješalicu je prevozio”, kaže Doktor. Neće da se slika ni da daje izjave. “Dosta su vam tri sagovornika”, zna, naslušao se priča od kolega, navozao se on i novinarskih ekipa gore-dolje po stazama.

Ponosan je na sina, voli o njemu pričati. Zvoni mu viber, upravo ga sin zove. U svakoj rečenici “sine”, pa i po nekoliko puta. Ponosan je i na travu posijanu ovog ljeta.

“Evo, vidite, to je trava, a ne ono (pokazuje na staru, samoniklu). Ovo je sve fino posijano, osim ovuda po putu, put će ostati”, dodaje.

Za održavanje staza na travi potrebno je manje snijega nego za kamenite podloge, a manji je i rizik da će se skije oštetiti.

Pasionirani skijaši kažu da imaju jedne skije za po Austriji, Italiji, Francuskoj, a druge “za kod nas”, obično izgrebane odozdo. U Planinarsko-skijaškom društvu (PSD) “Ljubijski rudar”, udruženju koje upravlja skijalištima na
Kozari, planiraju ponuditi i atraktivne sadržaje za ljeto, jednom kad se od ovog mladog rastinja dobije tepih trava, ali detalje još ne otkrivaju.

Dolje, u šumi, jezero od 2.000 kubika s prirodnim dotokom vode. Betonirano je lani, a ove godine je obloženo vodonepropusnim materijalom. Sad kad treba da snabdijeva snijegom ne jednu nego dvije staze ne smije se više gubiti voda zbog propuštanja. Tu zatičemo još dvojicu radnika. Peru jezero i čiste ga od blata, mulja i lišća, a novo stalno opada. Jedan od njih je profesor fizičkog vaspitanja i sporta Žarko Šobot, koji na Kozaru dolazi već 12-13 godina. Prvu godinu bio je tu samo kao skijaš, a sve ostale i kao radnik i ljeti i zimi i kao instruktor skijanja u sezoni.

“Kako ću se slikati ovakav”, pokazuje na odjeću u kojoj radi, ali smije se.

“Ma, dolazimo što volimo, dobrovoljno, niko nas ne primorava. Ovo je naše slobodno vrijeme, kako kome obaveze dozvoljavaju. Ljubitelji smo i prirode i skijanja i radimo ovo volonterski. Sad nam više nijedna pahuljica ne treba, samo nam treba temperatura od tri-četiri stepena ispod nule, a snijeg ćemo sami praviti i staze održavati”, kaže Šobot, koji kao instruktor skijanja radi i individualno i s više škola sporta, a kojeg skijaši na Kozari u sezoni viđaju i s lopatom u ruci.

Milana Jelaču, diplomiranog inženjera geodezije i pasioniranog skijaša, zatičemo na malom rovokopaču. Objema rukama upravlja, ravna iskopine, višak zemlje tovari u mini-damper, priča na mobilni pridržavajući ga glavom nagnutom nad rame. Član je “Ljubijskog rudara” i jedan od administratora Facebook stranice Skijalište Kozara.

“Nacionalni park Kozara iz godine u godinu obara rekorde po broju posjetilaca. Odavno je to više od 100.000 ljudi, od čega su trećina skijaši. Osim ovih potkozarskih, posljednjih godina dolaze nam i skijaši iz Unsko-sanskog kantona, dobojske regije, Hrvatske i Slovenije. Ovi iz Evropske unije dolaze zato što im se sviđa ugođaj na Kozari i zato što je njima ovdje sve jeftino”, kaže Milan.

Da je Kozari bar 1% od Vladinih ulaganja u Jahorinu

PSD “Ljubijski rudar” iz Prijedora je još 2013. godine kandidovalo izgradnju nove skijaške staze na Kozari putem javnog konkursa za finansiranje projekata za razvoj turizma Ministarstva trgovine i turizma Republike Srpske, gdje bi u investiciji vrijednoj oko 130.000 KM Ministarstvo učestvovalo sa 60.000 KM, a ostatak novca obezbijedili bi potkozarski gradovi i opštine, donatori i sponzori, kao i samo Društvo, sve u skladu sa Deklaracijom o razvoju Kozare, koju su 2002. potpisali načelnici devet lokalnih zajednica koje gravitiraju Kozari, a u kojima živi oko pola miliona stanovnika. Ministarstvo je tada odobrilo 750.000 KM za ukupno 80 projekata širom Srpske, od čega je za skijalište na Kozari bilo predviđeno 2.000 KM. Novinari su tadašnju ministarku jednom prilikom u Prijedoru pitali da li je možda riječ o štamparskoj grešci. Udruženje “Ljubijski rudar” ne samo da nije prihvatilo novac (jer njime nije moglo realizovati projekat), nego je naknadno platilo kamate i sudski trošak u komplikovanoj proceduri odobrenih, a nepovučenih sredstava. “Samo ove godine ulaganja su vrijedna oko 200.000 KM. Dio novca je od prodaje ski-pas karata u prošloj sezoni, radna snaga je volonterska, a pomažu nam i prijedorske firme, bilo u radnoj snazi, materijalu ili novčano. Bili bismo zadovoljni da nam Vlada RS obezbijedi bar jedan posto od onoga što svake godine ulaže u Jahorinu”, kažu u “Ljubijskom rudaru”.

Šta još nedostaje skijalištu?

Iako se svake sezone uvode novine ili poboljšavaju uslovi za skijanje, skijašima i dalje nedostaju neki sadržaji ili veći kapaciteti postojećih sadržaja. Manjak opreme, koji se lani dešavao u špic terminima, ove sezone ne bi trebalo da se osjeti, budući da je nabavljeno 60 kompleta skija i pancerica. Umjesto jednog, stalno zauzetog, ubuduće će biti dva WC-a, ali ne na stazi, nego u najbližem ugostiteljskom objektu. Optimalno rješenje bio bi objekat na samoj stazi i naplaćivanjem korištenja ulaganje u izgradnju i opremanje takvog objekta isplatilo bi se vrlo brzo. Snabdijevanje vodom nije uredno, a kad god padne prvi snijeg nestane struje, nekad i po nekoliko dana. Smještajni kapaciteti i ugostiteljski objekti koji su udaljeniji od staza nemaju organizovan kružni prevoz za svoje goste skijaše, što je uobičajeno u drugim skijaškim centrima. Za skijaše početnike idealno bi bilo da postoji ski-traka kako ne bi gubili vrijeme i energiju na penjanje ‘pješke’. Staza za sankanje još ranije je odvojena od male staze za skijanje, ali ne poštuju svi znakove razgraničenja. Gorući problem i dalje je nedostatak parking prostora.

Nezavisne novine