“Ježene kožice” Darka Cvijetića su objavljene prošle godine za zeničko “Vrijeme”, a među osam su nominiranih za prestižnu nagradu “Evropski pjesnik slobode”, koju dodjeljuje Međunarodni književni festival u Gdanjsku.
Nagrada će biti dodijeljena 2020. godine, a nominacija znači da će ova Cvijetićeva zbirka biti objavljena na poljskom jeziku.
Osim poezije, Cvijetić piše i kratke priče, redovito objavljuje za “Nomad”, a njegove pjesme su prevođene na različite jezike, dok književna kritika ne štedi riječi hvale kad su njegova djela u pitanju, piše Anadolu Agency (AA).
Veza s Ćopićem
Pozorišni djelatnik i pjesnik iz Prijedora i Ljubije kaže da njegove “Ježene kožice” negdje imaju “vezu” s Brankom Ćopićem i to u “njegovoj najdubljoj varijanti, onoj koja ga je natjerala da skoči s mosta”.
“Dakle, ne onaj Ćopić kakvog su nama predstavljali kad smo bili djeca, nego onaj Ćopić u njegovoj najdubljoj varijanti, koji je nosio u sebi društvenu angažiranost koja ga je koštala glave”, kaže Cvijetić.
Ni sam nije još uvijek svjestan važnosti činjenice da će njegova knjiga biti izdata na poljskom jeziku i ući u najuži izbor za prestižnu evropsku nagradu.
“To su lijepe stvari. Maloprije sam dobio čestitku od Olivera Frljića. Vjerovatno ni sam nisam još uvijek svjestan da sam dobio mogućnost da se knjiga pojavi na poljskom jeziku, koji je, to stalno govorim, najpjesničkiji jezik na svijetu, a možda i zato što je najviše pjesničkih Nobelovaca dolazilo iz Poljske. Čovjek koji je prevodio moju poeziju Miloš Valigorski, koji je polonista i srbista, je tako komplikovanu poeziju preveo na poljski jezik, i to na takav način da je žiri uspio da to valorizuje i prepoznao kao dovoljno duboko. To dakle nije samo prijevod, nego prepjev, uzeću najbanalniji primjer – riječ mezar koju u našem jeziku nije potrebno prevoditi, ali u poljskom jeziku ona ima sasvim drugo značenje, jer je ne može prevesti kao grob ili grobište zato što pjesma onda dobija potpuno drugi semantički ukus i značenje”, priča Cvijetić za AA.
Pozorište i pisanje velike ljubavi
Cvijetić kaže da je kao dječak prvi put došao u pozorište i u njemu i ostao.
“U Pozorište Prijedor sam došao kao dječak od 13 godina, zavolio ga, ostao u njemu, volio pisanje oduvijek i zapravo se kod mene ništa nije promijenilo, iako sad imam pedeset godina. Ostao sam u istom stanu, sve se oko mene mijenjalo, država, ljudi, jezik, sve osim mene. Ja se nisam micao s mjesta. Pozorište Prijedor je danas respektabilna pozorišna kuća, koja je regionalno poznata i rast je vidljiv kroz instituicionalno odrastanje. S druge strane, poezija je na neki način bila prisutna i u mojim autorskim pozorišnim projektima. Nebitno je na kraju čime se bavite, jer ste na kraju vi uvijek vi”, kaže Cvijetić.
Govori da je sada napisao kratki roman, što mu je potpuno klizav teren, koji mu se sam nametnuo, jer je do sada napisao deset knjiga poezije.
“U stvari, to je priča o našem prijedorskom crvenom soliteru, a to je paradigma na sve ovo ludilo koje nam se događalo od sedamdesetih godina, vremena kada je i izgrađen i kada je bivša Jugoslavija imala svoje najljepše vrijeme postojanja pa do sadašnjeg vremena i potpunog urušavanja. Taj soliter je sinonim tog urušavanja, tog raspada čitavog sistema, u kojem su radnici živjeli zajedno, a onda su ih ubijedili da su oni srpski, hrvatski i bošnjački radnici i oni su automatski prestali biti radnici i postali su robovi”, ističe Cvijetić.
U 50-im znaš prioritete
Cvijetić kaže da kao i svaki roditelj podržava odluke svoje kćerke, koja želi zasnovati porodicu i živjeti daleko od Prijedora. U zrelim godinama, kako tvrdi, sve više u osamljivanju nalazi uživanje, kao i u jutarnjoj kafi na obali pored rijeke Sane, te poslijepodnevnim šetnjama.
“Kćerka završava studij grafičkog dizajna, sprema se na odlazak u Evropu, na tržište koje je mnogo šire i mnogo je hrabrija od mene. Ona želi odmah da iskorači naprijed i nažalost ne vidi ovdje nikakvu budućnost, koja bi mogla da koincidira s njenim planovima. Uživam u laganim, popodnevnim šetnjama, osamljivanju, a valjda to donose godine, odnosno uživanje u nekim stvarima koje su svakodnevne, mi ih zovemo malim stvarima, a one su ogromne i čine naš život, ali mi to primjetimo tek kako godine prolaze. Tada odjednom shvatimo da svakog dana prolazimo pored lijepog vrta, a nama ne padne na pamet da zastanemo i pogledamo tu ljepotu. Svijet ide pored nas, a kako starimo sve više pokušavamo da se zaustavimo, da sve više stvari primjećujemo i onda odjedanput vidimo da puno brže mi idemo nego mislimo”, priča Cvijetić.
Nedirnutost Bosne
Putujući Bosnom i Hercegovinom zadnjih nekoliko godina zahvaljujući pozorištu i poeziji od Jajca, do Stoca, preko Sarajeva i mnogih drugih gradova Cvijetić kaže da tek onda čovjek sagleda svu ljepotu i nedirnutost Bosne.
“Nekada su silno hrabri momci ginuli za vrhove brda, a danas su ti vrhovi brda potpuno napušteni, prazni. Te kote, za koje su se ogorčeno borili danas su nevažne. Jer, ako nemate škole prepune djece, plašim se da nemate zapravo ništa. Prođite automobilom malo van Prijedora i vidjećete prazna sela i prazne škole. Odete u Jajce i vidite školu sa dv ulaza, u koju s jedne strane ulaze hrvatska djeca, s druge bošnjačka. S jedne strane piše ravnatelj, s druge direktor, a djece svake godine sve manje, na kraju će ostati sami ravnatelj i direktor. To su devetnaestostoljetne stvari, koje se ne bi smjele dešavati u ovom vijeku. Jer danas je dovoljno da imate konekciju na internetu, sjedite na glečeru i pišete za neke svjetske novine, da slušate operu ili gledate pozorišnu predstavu, dovoljno je da s dva klika na bilo kojem jeziku pročitate što god želite”, govori Cvijetić.
On kaže da je njegovoj generaciji u ’20-im godinama sve to bilo nedostupno, a današnjoj djeci je sve na dohvat ruke.
“Živimo u svijetu koji je lišen tajnovitosti i ta naša privatnost je otišla k vragu. Danas smo potpuno goli i možda je to neka vrsta logorskog tatua, odnosno što smo napredniji, više kamera će nas pratiti. Kako starim, sve više se radujem što možda neću živjeti u svijetu koji će biti toliko nadziran. Što sam stariji sve više njegujem svoju nevažnost, jer postoji nešto što vas svjedoči, to su napisane riječi. Obradujete se danas kada vam neko u komšiluku kaže ‘dobar dan’, kada možete pomoći starici da ponese težak ceker i vidite da tu još nije umrla ljudskost i to je neka nada koju mi pjesnici još uvijek njegujemo, upravo tu humanost i izvlačimo je napolje”, objašnjava Cvijetić.
Nagrada “Evropski pjesnik slobode”
Urednik knjige “Ježeve kožice” je bio Marko Tomaš, pjesnik, a relativno nova izdavačka kuća iz Zenice “Vrijeme” se prihvatila izdavanja knjige. Darkovoj knjizi je predgovor pisao Miljenko Jergović, što opet nosi određenu težinu, a samim tim njegovoj knjizi su već na neki način bila otvorena vrata.
Nagrada se dodjeljuje 2020. godine, odnosno svake dvije godine. Tada će biti dodijeljena nagrada jednom od osam nominiranih pjesnika, a najbolji od njih će nositi i titulu princa-pjesnika slobode.
Agencija Anadolija