Kada vam do proljeća kući ne svrati ni pas zalutali, kada jedino možete samo da gledate ptice i slušate njihov cvrkut, kada baš zaživite onaj zimski san i čekate da stignu sunčani dani i da jug zapuše, tek tada ćete bolje razumjeti i shvatiti ono što je rečeno u naslovu.
Shvatićete da koliko god to trenutno bilo praktično ili jedino moguće, da to sve ispašta običan čovjek.
Čovjek koji ne živi uz rutu „prvog prioriteta“, niti sam zna njegovo značenje.
Jedino što zna ili shvata jeste da je razočaran takvim odnosom, da je zaboravljen od svih kada je snijeg i kada su loši dani.
Tada se često sjeti i one narodne poslovice „nikud dok kusovica repom ne mane“.
A onda pitanje za pitanjem stiže…
Zašto svi ćute na to?
Zašto niko ne reaguje da se ne samo tzv. prvi prioritet čisti već i drugi putevi od značaja za neku mjesnu zajednicu?
Zašto se niko ne pita da li su djeca koja ne žive uz trasu „prvog prioriteta“ jutros otišla u školu?
Zašto svi ćute na to?
Gdje su predstavnici mjesnih zajednica?
Gdje su predstavnici političkih partija?
Gdje su predstavnici nadležnih organa?
Prijedor i Gornja Ravska nisu isto.
Snijeg u Ravskoj i u Prijedoru jeste isti, ali iste visine nije!
Tekst I foto – Mladen Karan – www.prijedordanas.com
