Anu sam prvi put srela u decembru 2014. godine u Sarajevu, na jednom događaju koji je organizovao UNICEF. Imala je tada jedno prezime i 26 godina. Sad kad se vratim na to kratko upoznavanje i dvije-tri prebačene riječi, stekla sam utisak jedne silovite energije i pripisala je mladalačkom entuzijazmu.
Posljednji put srela sam je u decembru prošle godine u Sarajevu, na jednom događaju koji je organizovao Media centar. Sada ima dva prezimena, ušla je u četvrtu deceniju života, a onu energiju, ne više tako vidljivu golim okom, usmjerava u diskusije. Govori razložno, argumentovano, ponekad sa dozom ironije. Ima milozvučan glas, zvonak i pomalo nazalan. “Prođi mi na desnu stranu”, kaže dok se vraćamo s jedne pauze. Restoran je u prizemlju, a konferencijska sala u suterenu. Lifta nema, a rukohvati na stepeništu su s njene lijeve strane.
Kao prijevremeno rođenoj bebi, u nekom trenutku mozak je ostao bez kisika. Poslije je trebalo vremena da se dođe do dijagnoze. A onda i vremena i čega još sve ne da se dođe do kvaliteta života kojim ova mlada žena živi. O njoj ću za potrebe ove priče reći samo onoliko koliko sam saznavala iz njenog aktivizma na društvenim mrežama, u institucijama i u medijima.
Završila je studij prava i, tražeći posao, dugo se suočavala s diskriminacijom. Našla je posao u struci, udala se, upisala doktorske studije u Beogradu, položila vozački, dobila psa. Piše za više medija i dobitnica je brojnih nagrada i priznanja. Oštre je misli, britke riječi i bez kopromisa kad su u pitanju lica sa invaliditetom, jer je to oblast koju ne samo živi nego i temeljno poznaje. Usput stiče i neprijatelje i oponente.
“Meni je cilj da moje objave dođu do bar pet novinara i ja sam zadovoljna”, kaže na tom skupu novinara na kojem je sretoh prošlog mjeseca u Sarajevu. Dođu, ne brini, mislim se. I do onih koji nemaju mnogo dodira s novinarstvom. “Pisaću o onoj curi iz Banjaluke što ti rekoh da sam je povezala sa ovima iz Prijedora”, kažem suprugu. “Je li to ona što je dizala frku za kino ‘Palas’?”, pita me. Jeste, ta je. I još je mnogo čega pokrenula, prodrmala, propitala.
Kao ni većina kolega u zemljama poput BiH, nemam luksuz da izvještavam o samo određenim temama (za koje bih se, onda, mogla i specijalizovati). Bilo je pokušaja, u jednom od projekata osnaživanja žena, da se sačini kontakt lista žena, stručnjakinja u svojim oblastima, kao potencijalnih sagovornica za određene teme. Win-win situacija: i medijima olakšati posao i žene učiniti vidljivijima javnosti. Kad sam prvi put potražila sagovornice u toj odličnoj bazi podataka, od četiri pokušaja nijedan nije uspio. Kamo puste sreće da u svakoj oblasti o kojoj novinari izvještavaju ima po jedna Ana.
Dvadeseta je godina kako sam u novinarstvu. To znači i od samih početaka procesa inkluzije u obrazovnim sistemima. Kad sam išla u gimnaziju, iz psihologije se učilo o mentalnim retardacijama, teškoj, umjerenoj i lakoj ili blagoj. Bilo je i grđih termina, ne mogu ovdje da ih spominjem. Poslije onda treba vremena da se ispravi pogrešno naučeno. A terminologija je evoluirala od te mentalne zaostalosti, preko invalida, lica sa smetnjama/teškoćama u razvoju, lica sa invaliditetom i lica tipičnog/atipičnog ponašanja/razvoja. Namjerno izostavih lica sa posebnim potrebama i čitaoce upućujem na raspravu koju je Ana (i ne samo ona) ovih dana s tim u vezi imala sa Svetlanom Cenić (i ne samo s njom), kao i na bonton za ophođenje sa licima sa invaliditetom koji je objavio portal radiosarajevo.ba. Jer neznanje (nikoga) ne oslobađa odgovornosti.
Slušajući Anu kako govori o svom prijevremenom rođenju, kroz glavu mi prolaze slike desetina parova najmanjih na svijetu čarapica okačenih nekoliko dana prije unutar zdanja Dječijeg pozorišta Republike Srpske i slučaj djevojčice iz Prijedora, koja je takođe rođena sa šest i nešto mjeseci. Njena porodica ne želi javno eksponiranje u medijima, te ćemo je za potrebe ove priče zvati Marija.
Marija ima četiri i po godine. Bistro je i veselo dijete i velika pričalica. Isto kao i Ani, dijagnostikovana joj je cerebralna paraliza, vjerovatno iz istog razloga kao i Ani. Živi sa mamom, tatom, bakom i dedom. Vrijeme je prolazilo, zdravstveni sistem nivoa lokalne zajednice kakva je Prijedor odgovorio je skromno. Roditelji su se pomirili: “Biće šta Bog dragi da”. Baku je to razljutilo, pa je uzela stvar u svoje ruke. Iscrpila je vremenom i sve mogućnosti koje je mogla pružiti Banjaluka. Sada su na terapijama u Zagrebu. U Hrvatsku odlaze svakog mjeseca. Marija dnevno vježba i po šest sati, uz po dvije odrasle osobe. Znatnog napretka do sada je bilo, zagrebački ljekari su zadovoljni rezultatima i disciplinovanošću u teškim i napornim vježbama, ali su potrebne i nove metode za dalji razvoj.
Sretnem baku po povratku iz Sarajeva. Kažem joj da ću je spojiti s jednom mladom ženom koja ima dijagnozu kao njena unuka, a koja od sebe daje maksimum i koja je višestruko u životu ostvarena. Možda i vaša unuka jednoga dana bude kao Ana.
Tekst – Katarina Panić
Foto – Twitter/Ana Kotur Erkić
Foto – ilustracija
Foto – Aleksandar Drakulić – www.prijedordanas.com