Prijedorčanin Marko Munjiza /27/ jedan je od veoma rijetkih mladih ljudi iz Republike Srpske koji su se odlučili dobrovoljno služiti vojni rok u redovima Vojske Srbije i koji su takvu odluku i sproveli u djelo.

„Taj četvrtak, 28. februara, bio mi je jedan od najgorih dana u životu. Bio je to posljednji dan mog šestomjesečnog vojnog roka u Vojsci Srbije i nije bilo jednostavno od svega se rastati i pozdraviti se sa svima, pogotovo ne s onima s kojma sam bio od prvog do posljednjeg dana“, rekao je Marko u intervjuu Srni.

Mišlju o dobrovoljnom prijavljivanju u vojsku bavio se odavno, a od kada je 2015. godine dobio državljanstvo Republike Srbije više nije imao dilemu gdje će to biti.

„Tokom procedure za prijem i ljekarskih pregleda bilo im je malo čudno zašto se prijavljujem u Vojsku Srbije, a ne u Oružane snage BiH gdje su bolji uslovi. I ja jesam prethodno razmišljao o objema opcijama, ali prevagnula je Srbija. Za mene rijeka Drina nije granica, nego je kičma dvoglavog orla“, kaže Munjiza.

Nakon dobijanja državljanstva, ostalo mu je da privoli i roditelje, što, sjeća se, nije bilo nimalo lako. S jedne strane, roditelji su strahovali da Marko u slučaju odlaska u vojsku neće završiti fakultet, a s druge, kao i većina ljudi i oni su poistovjećivali odlazak u vojsku s odlaskom u rat, što je, prema Markovom mišljenju, teško iskorjenjiva predrasuda.

„Onda smo ostavili jedno vrijeme da i ja razmislim, a i da oni razmisle. Ja se nisam predomislio, niti sam se ikada pokajao zbog svoje odluke, a oni se nisu mirili s njom niti su je prihvatali. Došli smo onda jedva nekako do jednog kompromisa, a to je da ne krećem u vojsku dok ne položim sve ispite i tako je i bilo“, sjeća se Marko koji je u to vrijeme bio student na Ekonomskom fakultetu u Subotici Univerziteta u Novom Sadu.

U vojsku se prijavljuje u proljeće prošle godine. Privodi kraju sve ispite na fakultetu i ostaje mu samo diplomski rad na studijskom programu Finansije, bankarstvo i osiguranje u Novom Sadu. Sjeća se svog prvog dana u vojnoj kasarni „Aerodrom“ u Somboru gdje je raspoređen da prođe obuku.

„To je obuka kakva se viđa u filmovima. To jednostavno mora tako biti da se odmah od prvog momenta zna kome je gdje mjesto i šta je čija dužnost. To je i svojevrstan izazov, sva ta galama, buka, brzina, pljušte naređenja… Ja sam se navikao za četiri-pet dana, mnogi nisu. To je ujedno i najefikasniji način da shvatiš da si u timu, da tim mora biti kao jedno i da si šraf u sistemu, a vojska je sigurno najorganizovaniji sistem u jednom društvu“, priča Marko.

Nakon svečane zakletve u Somboru, za koju kaže da je poseban doživljaj, dobija prvi vojnički čin razvodnik i prekomandu u Centar za obuku kopnene vojske u Požarevcu namijenjen za izvođenje individualne specijalističke obuke, gdje je obuka znatno kompleksnija i zahtjevnija, a disciplina oštrija.

„Nakon specijalističke obuke, tu me zadržavju na kursu za desetara gdje smo samo nas petorica na završnom ispitu imali maksimalan broj bodova. Potom se vraćam u Sombor gdje stiže mlada vojska i gdje postajem starješina jednom odjeljenju“, navodi Marko.

Tako se Marko našao i u ulozi nadređenog, te je iskusio i tu stranu vojnog poretka. Nakon osnovne obuke decembarske klase, opet odlazi Požarevac gdje će i završiti svoj vojni rok.

„Bio sam najstariji desetar i slušali su me bez pogovora, mada je bilo vojnika kojima je bilo teško da nešto urade. Onda razgovaram sa njima nasamo i shvate da ne donosiš odluke nego neko iznad tebe, a ti ih samo sprovodiš“, naglašava.

Ističe da on sam nikada i ni u jednom momentu nije doveo u pitanje komande nadređenih – među kojima je bilo po godinama i mlađih od njega, da je svaku komandu izvršavao odmah i bez pogovora, da su to starješine vrlo brzo i primijetili i da je to jedan od razloga što je napredovao od običnog vojnika do desetara, što je i maksimum na dobrovoljnoj službi.

„Ovaj što najbrže trči, to sam ja“, osmjehuje se i pokazuje snimak s pokazne vježbe kojoj je prisustvovao vrh Ministarstva odbrane Republike Srbije.

Budući da vojska funkcioniše tako da vojnik nema ni slobodnog vremena ni praznog hoda, Marko ni sam ne zna kako je uspio pripremiti diplomski rad. Zna da nije koristio redovno odsustvo, nego ga je čuvao za tu priliku, zatražio ga za period od 1. do 4. februara i tog 4. februara odbranio diplomski rad s ocjenom deset.

„Nisam ja o tome govorio, ali sam počastio kako i dolikuje kad sam diplomirao. Onda su počeli zapitkivati kako, kad, kako to nisu znali i slično. Bilo im je u najmanju ruku čudno. Da, istina je da je među onima koji se dobrovoljno prijavljuju u vojsku vrlo mali procenat onih sa visokom stručnom spremom. Raščulo se o tome po kasarni toliko da mi je došao čestitati komandant kasarne lično. Možda to ne može zamisliti neko ko nije u sistemu, ali to je jedna ogromna čast“, dodaje Marko.

Marko se početkom ovog mjeseca vratio u rodni Prijedor. Traži posao, a posla se ne boji. Radio je i zarađivao još kao školarac. Trenirao je košarku, pa je tako i počeo da radi kao pomoćni trener, sudija i zapisničar u ovom sportu. Da se pita, vratio bi obavezno suženje vojnog roka jer smatra da to što se stekne u vojsci niti se može steći negdje izvan vojske niti je nadoknadivo na bilo koji drugi način.

„Zato što se steknu neke osobine ili se učvrste kod onih koji ih već imaju. Na prvom mjestu to je disciplina. Potom, ali ne manje bitno, jeste i to što se nauči poštovati hijerarhija. Mislim da su u prednosti svi koji služe vojsku jer su cjelovitije i snažnije ličnosti i čvršći i izdržljiviji karakteri. Meni se čini da će mi sve što me u životu čeka biti lakše poslije vojske“, zaključuje Marko Munjiza.

SRNA-Katarina Panić