Nedavno je na Facebook stranici Oglašavanje Banja Luka, učenica srednje škole iz Prijedora, postavila pitanje „Da li ima neko da bi mi uradio maturski rad?“.

Pitanje je postavila sa ličnog profila, pod punim imenom i prezimenom. Na njen upit, uslijedili su različiti komentari.

Od užasavanja i osuda:

“Sram da vas bude i ove što traže i ove što nude ovakve usluge. To je kriminal koliko i kupovina diploma. Možete li u Njemačkoj i Austriji tako?”

“Niko nam nije kriv nego mi ovakvi kakvi jesmo, a nismo bolje ni zaslužili.”

“Dobijem napad bijesa kad ovo vidim. Sramite se i vi koji tražite i roditelji koji vam plaćaju da neko za vas radi maturski rad.”

“I onda su ovakvi najglasniji u žalbama na državu, korupciju, stanje u društvu, dobri smo mi kad vidim ko i kako živi, završava škole i radi ovdje.”

“Zagrij stolicu gospoja pa napiši sama.”

Do preporuka i brojeva telefona osoba koje pružaju tu vrstu „usluga“.

Iako „kupovina znanja“ nije nova pojava, bili smo zatečeni „transparentnošću“ zahtjeva.

Kako bismo razumjeli njene razloge, stupili smo u kontakt sa djevojkom koja je objavila post, a koji je u međuvremenu izbrisala. Njeno, ne baš uvjerljivo objašnjenje bilo je da maturski nije bio namijenjen njoj, već drugarici kojoj je bila potrebna pomoć.

„Maturski uopšte nije bio namijenjen meni, ja sam napisala da meni treba, ali nije za mene. Moja drugarica iz razreda nije dobro sa zdravljem, pa je meni profesorica rekla da joj pomognem, a ona ne može da radi maturski rad, nije u mogućnosti tj. nema joj ko pomoći, nema ni interneta kod kuće.“

Možda ovom slučaju ne treba pridavati naročitu pažnju, možda ga treba otpisati kao izuzetak, mladalačku lakomislenost, nedostatak socijalne inteligencije, pojedinačni slučaj nepoštenja.

Ali šta ako je ova djevojka autentičan predstavnik jedne generacije koja ne samo da je spremna kupiti rad ili diplomu, već to radi bez osjećaja stigme? Šta ako je ova pojava do te mjere postala raširena, prihvaćena, normalna, da više ne postoji potreba za skrivanjem, niti postoji osjećaj stida, straha ili griže savjesti?

Tražeći odgovore na ova pitanja, razgovarali smo sa profesorima i učenicima srednjih škola, te profesorima i studentima Univerziteta u Banjaluci.

„Kada sam vidjela objavu na sajtu, šokirala sam se. Upravo sam i ja razmišljala da li je moguće da je došlo dotle da se javno i uz potpis o tome govori i to traži. Možda i veći šok izaziva veliki broj pozitivnih odgovora na ovaj upit“, kaže profesorica Branka Kukić Ljubojević iz banjalučke Gimnazije.

Kao prosvjetni radnik, ali i kao čovjek, veoma je razočarana, ali ne i iznenađena.

„To je samo pokazatelj moralne propasti, pada ili nepostojanja društvenih vrijednosti. Tu je i bijeda i jad u kojem žive oni koji znaju i umiju napisati diplomski ili maturski rad i kojima je to možda jedini način da zarade dinar, koristeći znanja i umijeća koja su mukotrpno sticali“, kaže ona.

I u Gimnaziji se, kaže, susreću sa zloupotrebom i plagijatima, naročito kada se određeni zadatak da kao domaći.

„To je tako tužno, tako obeshrabrujuće, da mi svaki put izbije dah. Šta i kako misle ta djeca u životu, kako je moguće da ne vide koliko je to jadno?“, pita se ona.
Možda je, kaže ona, na osnovu onog što je vidjela oko sebe, djevojka zaključila da je sasvim u redu da javno zatraži kupovinu maturskog rada. Možda je vidjela da oni koji to rade prolaze nekažnjeno, a da oni koji to ne rade za to ne bivaju nagrađeni.

“Mislim da sve oko njih pokazuje i potvrđuje da se ne isplati biti ni pošten ni vrijedan. Zašto nas to šokira ako vidimo da su nam diplome ministara upitne? Dok god neko ne strada ili ne snosi posljedice zbog svojih (ne)djela, ovakvih stvari će biti sve više”, ogorčena je profesorica Kukić.

Ona ističe da je plagijat najozbiljniji prekršaj, sa strašnim i trajnim posljedicama. Učenici IB programa banjalučke Gimnazije, gdje prof. Kukić predaje srpski jezik i književnost, neće dobiti diplomu ako u svom maturskom radu preuzmu 30% teksta, bez navođenja izvora.

Iz razgovora sa srednjoškolcima, zaključujemo da je praksa kupovine maturskih radova veoma raširena.

Đ. A. maturirao je prošle godine i trenutno studira u Beču. Kaže da je sam napisao svoj maturski rad, jer je „znao da ga može napisati za 2 dana, za prolaznu ocjenu, a i nije mu se davalo 50 KM“.

Na pitanje zašto se srednjoškolci odlučuju na kupovinu maturskog rada, kaže da „ljudi to rade zato što se maturska ocjena nigdje ne gleda pri upisu na fakultet“ i jer je to postalo „stvar smaranja“.

„Kao kad moraš da učiš neki glupi predmet tipa logika, pa nije ni sramota dati 50KM da skineš sebi sa leđa takvu stvar. Takođe je to period kad učenici navlače ocjene koje će im zapravo nešto i značiti za upis na fakultet. Profesori stalno napominju da znaju koji rad je skinut ili kupljen, ali nisam čuo da su ikoga uhvatili. A i kazna je ocjena 2, što je i dalje prolazno i znači isto koliko i 5“, priča Đ.A.

Kaže da je sa svakom generacijom ova praksa zastupljenija i „normalnija“.

„Maltene je došlo do toga da si budala što se uopšte zamaraš takvom glupošću kad smo svi ionako bacili te papire sa ocjenjivanja. Vjerovatno bi to sve izgledalo drugačije da se ocjena iz maturskog zapravo negdje boduje.“

M. Č., koji pohađa Katoličku gimnaziju u Banjaluci, potvrđuje da se i u njegovoj školi učenici služe istim sredstvima, navodeći identične razloge i opravdanja.

Slična situacija je i na fakultetima, kada su u pitanju seminarski radovi. Većina studenata smatra da seminarski radovi nisu važni i da predstavljaju tek nepotrebno opterećenje, pa se jedan broj njih odlučuje na kupovinu seminarskog.

„Mi seminarski ne smatramo bitnim, već se, eto, mora uraditi jedan godišnje ili ga radi ko želi veću ocjenu, tako da mislim da je kupovina seminarskih u velikoj mjeri raširena. Moj fakultet je jedan od težih, ima i dosta profesora koji bespotrebno maltretiraju studente, pa shvatam da neko hoće sebi da olakša koliko može“, kaže nam K.Đ., studentica prava iz Banjaluke.

Dodaje da većina studenata nije ni upoznata sa tim da postoje sankcije za “kupovinu” seminarskih.

Prof. dr. Emir Muhić sa Filološkog fakulteta u Banjaluci ukazuje upravo na problem niske svijesti među studentima kada je u pitanju plagijarizam. Uporan višegodišnji rad na podizanju svijesti među studentima na Odsjeku za engleski jezik i književnost, gdje je prof. dr Muhić šef katedre, na kraju je urodio plodom, kaže on.

„Moram reći da je ranije bilo par slučajeva plagijata, ali da posljednjih godina toga nema, zahvaljujući tome što profesori stalno razgovaraju sa studentima o plagijarizmu i uče ih kako se pišu naučni radovi i koje su sankcije za nenavođenje izvora.“

Takođe, kaže prof. dr Muhić, studenti i njihovi mentori održavaju redovne konsultacije tokom pisanja rada, tako da se ne može desiti da student donese završnu verziju rada sa kojim mentor već nije upoznat odranije.

O kupovini znanja pisali smo i ranije, a u posljednje vrijeme ova tema je i te kako aktuelna. Afera kupovine diploma potresa Bosnu i Hercegovinu, a među onima koji su na ovaj način sebi pribavili zvanje ima i ministara.

Iz perspektive studenata i učenika, maturski i seminarski radovi možda jesu manje važni od diplomskih ili magistarskih, ali princip je isti – intelektualno poštenje ili imaš ili nemaš. Danas maturski, sutra fakultetska diploma, i tako se nastavlja začarani krug iz kojeg nam nema izlaska, sve dok i djeci u osnovnoj školi mame ne prestanu crtati radove za likovno i pisati pismene vježbe.

6yka.com