Prijedorčanka Mira Radić, i u sedmoj deceniji života, jedan od najtraženijih majstora.
Kada je prije skoro pet decenija predala molbu za posao kuvarice u tadašnjem prijedorskom gigantu “Celpaku”, Mira Radić nije ni slutila da će igrom igrom sudbine, završiti među tri djevojke, na radnom mjestu viklera elektromotora.
Završila je zanat, usavršila znanje i “vikolovala” motore naredne tri decenije. Nikada se nije pokajala radi izbora zanimanja, a u ratu je, kaže, zahvaljujući zanatu, prehranila porodicu.
– Uvijek je trebalo nekome nešto uraditi, znala sam raditi. Nije bilo potrebno nekog naročitog materijala i tako sam krenula da radim i prehranila porodicu. 3.000 motora je bilo u “Celapku”, sve smo to popravljali. Bili su to ogromni motori od 100 kilovata, pa nas je radilo po dvoje – priča Radićeva.
Iako je u sedmoj deceniji života i danas u svojoj radionici “vikluje” elektromotore. Za ovaj zanat, kaže, potrebno je mnogo strpljenja. I dalje je među najtraženijim majstorima.
– Ako imam više od dva motora mjesečno da popravim, više od toga mi i ne treba kako bih popravila svoju penziju- ističe Mira.
A sve ove godine, ljudi nisu prestajali da se čude, kada vide ženu kako “vikluje” motore. Pogotovo sada, kada je u penziji.
– Znali su tako da dođu, kako bi vidjeli ženu koja radi. Ne vjeruju uopšte da je to žena. Taj posao sam voljela i evo i dan danas radim i volim ovo čime se bavim – naglašava Radićeva.
Mira nema nasljednika u poslu. Njeni sinovi nisu zainteresovani, a ne dolaze ni drugi “šegrti”.
Ona kaže, svaki zanat treba da se voli, a za nju je bio i ostao “zlato u rukama”.
RTRS