Donju Kozicu smo posjetili, što se u narodu kaže, maksuz zbog porodice Zečević. Dragana srećemo u putu, slučajno. Svetac je – Ognjena Marija, pa se ne radi ništa posve teško. Inače, Zečevići se već godinama bave mliječnim govedarstvom.
“Dragane, je li ovo Podgrmeč…?”
Bilo je to prvo pitanje koje smo postavili našem domaćinu, Draganu Zečeviću iz sela Donja Kozica. Krenuvši iz Potkozarja u pravcu Oštre Luke došli smo u Podgrmeč. Put nas je dalje vodio prema Sanskom Mostu, a zatim uzvodno tokom rijeke Kozice do istoimenog sela. Zahtjevan put, duga vožnja, netaknuta priroda i predivna rijeka su nam, blago rečeno poremetili orijentaciju.
“Vjerovali ili ne, stojimo na samo 18 kilometara od Stričića, tako da je ovo prije podnožje Manjače nego Podgrmeč”, odgovara nam srdačno Dragan, prava krajiška momčina.
Selo Donja Kozica nalazi se u opštini Oštra Luka, u dolini istoimene planinske riječice koja se ulijva u rijeku Sanu.
Kao što nam je Dragan na početku i rekao, selo se sa jedne strane naslanja na podnožje Manjače, dok se sa druge strane, prema Grmeču nalazi planina Mulež.
Draganov sin nam priča kako je nekad davno selo dobilo ime po kozi, koja se sa brda otisnula u ravan i pri tome zaglavila u uskom kamenom prolazu. Nakon toga, mještani su dolinu uz rijeku nazvali Donja Kozica.
Domaćinstvo Zečević čini šest članova
Put do sela je dug, makadamski. Vrijeme u putu su nam olakšali pogledi na rijeku Kozicu i brojni prilazi do vode.
Rijeka je kristalno bistra, brza, planinska. Na mjestima uska, sa brojnim proširenjima koja su ispresjecana velikim stijenama preko kojih se može preći na drugu obalu.
Ako tokom prelaska preko stijena noga slučajno omakne i upadne u vodu, prvi osjećaj je utrnuće. Iako je ljeto, temperatura vode ponosno opravdava svoje planinsko porijeklo.
Ljetnje osvježenje u pravom smislu riječi.
Donju Kozicu smo posjetili, što se u narodu kaže, maksuz zbog porodice Zečević. Dragana srećemo u putu, slučajno. Svetac je – Ognjena Marija, pa se ne radi ništa posve teško. Inače, Zečevići se već godinama bave mliječnim govedarstvom.
U domaćinstvu živi šest članova – Dragan sa suprugom, dvoje djece i roditeljima. Svi su uposleni na farmi, na kojoj trenutno obitava 10 muznih krava, pet junica, te nekoliko junadi i teladi. Na prvi pogled uočavamo da su krave izuzetno čiste i uredne. Njegovane. Kao da se jedrina sela preslikava na kondiciju krava, koje su jake. Spremne.
Vjerovao da se radi o trenutnoj krizi u stočarstvu
Prije desetak godina, sa još dvanaest lokalnih domaćinstava Zečevići su krenuli sa intenzivnom proizvodnjom mlijeka. U međuvremenu, jedan dio proizvođača je odustao od proizvodnje, najveći dio se preorijentisao na sistem “krava-tele”, dok je samo porodica Zečević ostala pri prvobitnoj odluci da se bavi proizvodnjom mlijeka. Razlog napuštanja pomenute linije proizvodnje od strane najvećeg broja proizvođača bila je, kako nam Dragan kaže kriza u sektoru mljekarstva od prije nekoliko godina, uslovljena poteškoćama oko izvoza domaćeg mlijeka. Na naše pitanje zašto je on odlučio da nastavi sa proizvodnjom mlijeka, kada su svi drugi odustajali, Dragan nam sigurno odgovara:
“Znao sam da se radi o trenutnoj krizi, koja neće potrajati. Vjerovao sam da će krenuti nabolje i krenulo je. Sada nam je dosta dobro. Živimo od svog rada puno bolje nego da radimo za nekoga”, ponosno ističe Dragan.
Na naše pitanje kako organizuje proizvodnju, te koji su mu najveći izazovi u istoj, Dragan spremno odgovara:
“Uz konsultovanje struke, te zahvaljujući prirodnim uslovima u kojima krave borave, uspjeli smo veoma brzo podići mliječnost sa 18 na 23,5 litara po kravi. Obrađujemo dosta zemlje. Samo kukuruza sijemo oko 7 hektara, žita do 3 hektara, oko 4 hektara djeteline, dok je značajan dio površina pod pašnjacima. Mlijeko isporučujemo Dubičkoj mljekari, pri čemu isto vozimo svaki drugi dan u Oštru Luku. Trenutno, najveće poteškoće nam predstavlja loš put do sela, kao i oštre zime sa puno snijega. Međutim, mljekara nam “prizna” nešto troškova za put, a tokom zime se snalazimo kako znamo i umijemo. Najveći problem zimi je, vezano za proizvodnju, dolazak veterinara. Zna se desiti da nekada danima budemo odsječeni. Iz tog razloga sam ostavio ovo muško tele.
To ti je neka kombinacija holštajna i simentalca, kad veterinar ne može doći da oplodi kravu, da imamo prirodnu “rezervu”. Takođe, ako veterinar omane, da bik “potvrdi“!”, kroz smijeh nam govori Dragan.
Zečevići ne kriju želju za proširenjem proizvodnje
Inače, selo Donja Kozica ima veoma povoljan geografski položaj. Banja Luka je udaljena tek 50 kilometara (preko Manjače), dok je nešto više do Prijedora (55 km). Sanski Most se nalazi na 25 kilometara, kao i Ključ, koji je na gotovo jednakoj udaljenosti. U selu postoji 9-ogodišnja škola “Josif Pančić”, koju trenutno pohađa 20 đaka. Prema Draganovim riječima, u selu živi oko 200 stanovnika, raspoređenih u 120 domaćinstava. Posmatrano sa aspekta uslova životne sredine, već na prvi pogled je jasno da se priroda nije štedjela na ovom mjestu. Okruženo obroncima krajiških planira, sa gustim i bogatim šumama, te prožeto brojnim potocima i jedinstvenom rijekom Kozicom, ovo selo predstavlja još uvijek neotkriveni dragulj zapadne BiH.
“Imamo ti mi gore na Gradini i ostatke starog grčkog grada, nekakve zidine…”, pokazuje nam rukom Dragan na susjedno brdo.
“Rimskog grada, ćaća!”, ispravlja ga sin sa početka priče, koji stidljivo sa stepenica osluškuje priču starijih. “Da, rimskog”, potvrđuje kroz smijeh Dragan.
Kada su u pitanju planovi za budućnost, Zečevići ne kriju želju za proširenjem proizvodnje. Plodne zemlje i bogatih pašnjaka ima na pretek, kao i čiste vode u ovom izrazito nezagađenom području. Volio bi Dragan, kako nam kaže odvojiti vremena i za svoj hobi – izradu drvenarije, ali trenutno ima prečih obaveza na farmi.
“Pogledajte ove livade, ovu rijeku. Od malih nogu se kupam na Kozici, pijem je na svakom mjestu i oduvijek sam zdrav kao i svi ostali seljani. Ima nešto u ovom području, nešto što nas možda ističe od drugih Krajišnika. Volio bih da ljudi dolaze u naše selo. Ne samo ljeti, na odmor, nego i češće. Da neko ostane ovde sa nama, da živi. Radi…”, zamišljeno izgovara Dragan, dok mu se na licu oslikava zdrava, nekadašnja genetika.
Dok od Zečevića odlazimo puni utisaka, često stajemo pokraj rijeke i diveći se njenoj ljepoti, naglas razmišljamo o tome kako smo do sada živjeli u neznanju. U neznanju da svuda oko nas žive i rade ljudi, koji poljoprivredu i proizvodnju hrane doživljavaju kao najčasnije i najplemenitije zanimanje, te pri tome u poslu koji obavljaju imaju dosta uspjeha.
agroklub.ba
