Prokletije s razlogom zovu Alpima na jugu Evrope i najimpozantniji su planinski masiv Balkanskog poluostrva.
A mi nismo imali razlog da ovako dugo čekamo i posjetimo ih. Ali kako kažu, ko prizna pola mu se prašta. Sada sigurno znamo da ćemo ponovo biti gosti ovih prekrasnih planina.
Mada, ako bi se dublje zapitali, jedan od razloga zašto se u te krajeve rijeđe ide su sigurno jako loše putne komunikacije. Vrijeme koje je potrebno da se pređe relativno kratak put do granice sa Albanijom je jednako vremenu da se stigne na drugi kraj Evrope, ako se odlučimo da putujemo prema zapadu. Naoružani strpljenjem ipak krećemo u ranim jutarnjim časovima i pred veče dolazimo u dolinu Grebaje. Mjesto koje kao da ne pripada ovom svijetu nego je istrgnuto sa stranica neke živopisne bajke. Dolina koja tako duboko ulazi u planinski masiv da se zidovi Karanfila gotovo vertikalno dižu pred našim očima. Kontrast zelenila, surovih sivih stijena i zaostalih krpa snijega tvore prizor koji je teško prestati posmatrati.
Za prvi dan biramo obilazak laganijih vrhova masiva Volušnice i zaključujemo da je to sjajna uvertira za naredne dane. Sa grebena kao na dlanu vidimo masiv Karanfila koji nas čeka naredni dan, ali i uživamo u stazi koja je pogodna za sve planinare. Hoda se blagim livadama i šumama, ali se dolazi na visine veće od 2000 m. Pošto ne žurimo, na svakih par koraka zastajkujemo da bismo ubrali jagode i borovnice, koje su svuda oko nas. Slučajno penjemo na vrhove istog dana kada se održava i memorijalni uspon posvećen gusinjskom planinaru Hamdiji Čekiću, tako da srećemo mnogobrojne planinare iz Crne Gore, Srbije i BiH. Sa vrhova Volušnica (1876 m), Talijanka (2056 m) i Popadija (2057 m) se pružaju sjajni pogledi na dubine Prokletije. Sa druge strane grebena je Albanija, a na jednom od vrhova nalazimo i relativno dobro očuvani granični kamen SFRJ. Ako pogledamo u drugom smjeru vidimo masiv Komova. Na silasku srećemo i pastira čiju frulu smo čuli još dok smo bili na vrhovima. Zvuk frule se savršeno uklapa u sliku koju vidimo pred sobom i vraća nas u neki drugi svijet i drugo vrijeme. Od pastira saznajemo da se u neposrednoj blizini nalazi i najstariji crtež na Balkanu, ali i da bi nam rado prodao svoje domaće proizvode. Za prvi dan je dosta, pa se vraćamo u naš smještaj i odmaramo za napor koji nas čeka narednog dana.
Pratimo naš plan uspona i drugi dan ranom zorom krećemo ka vrhovima Karanfila. Plan nam je da se popnemo na Sjeverni Vrh i Očnjak. Zbog vremenske prognoze koja za popodnevne sate ne obećava najbolje vrijeme, prinuđeni smo da malo pojačamo tempo da bismo prije kiše i grmljavine došli bezbjedno u dolinu. Juče smo lagano šetali livadama, a danas je vrijeme za malo brži korak po vrlo strmoj kamenitoj stazi. Prolazimo kroz Krošnjin prolaz (2165 m) i vrlo često uz upotrebu ruku penjemo završni dio uspona prema Sjevernom vrhu (2460 m). Sa vrha vidimo Prokletije u svoj veličini. Na koju god stranu pogled seže tamo su neki od vrhova ovog masiva. U daljini vidimo i najviši Jezerski vrh. U blizini su još dva vrha Karanfila, Veliki vrh (2490 m) i Južni vrh (2441 m), ali na žalost zbog nedostatka vremena nismo u prilici da ih obiđemo.
Istim putem se vraćamo do Krošnjinog prolaza i onda nastavljamo prema Šupljim vratima (2090 m), prirodnom prolazu u stijeni koji još zovu i Vječni poljubac, a nalazi se na prevoju koji spaja Očnjak i glavni masiv Karanfila. Prolaskom na drugu stranu planine dolazimo do pristupne staze za drugi cilj našeg današnjeg uspona, na tehnički najzahtjevniji vrh. Očnjak (2185 m) je dugo vremena bio rezervisan samo za alpinističke uspone, dok nije istražena i dijelom uređena planinarska staza. Ali i na njoj su na nekim dionicama postavljene sajle da bi se premostile vertikalne prepreke visoke nekoliko metara koje bi se bez penjačke opreme vrlo teško savladale. Uz oblake na horizontu i posebnu pažnju penjemo završni dio i za nekoliko minuta smo na vrhu veličanstvene stijene. Nemamo vremena za uživanje i već nakon par fotografija krećemo nazad. Pažljivim silaskom dolazimo u podnožje stijene i krećemo kružnom stazom nazad prema dolini Grebaje. Dolazimo do katuna samo nekoliko minuta prije prvih kapi kiše. Planina je i ovaj put bila blagonaklona prema nama. Volimo misliti da smo to na neki način i zaslužili.
Nakon intenzivnih tura kojima slijede još naporniji usponi, neophodno je uzeti neko vrijeme za odmor. Tako smo i mi odlučili da jedan dan posvetimo odmoru i obilasku zanimljivosti u Plavskom kraju. Uz povremene kišne padavine ipak uspijevamo obići sve što smo planirali. Vidjeli smo Oko Skakavice ili Savino oko, izvor riječice Skakavice koja na dubini od 8-10 metara izbija iz zemlje, uz stalnu temperaturu od 5 stepeni. Nakon samo 2.5 km riječica nakon spajanja sa drugim potocima postaje rijeka Grlja i pada u dubinu od tridesetak metara na Vodopadu Grlje. Nakon spajanja sa vodom iz Alipašinih izvora postaje rijeka Vruja i napaja Plavsko jezero. Alipašini izvori su najveće stalno kraško vrelo u Crnoj Gori i kroz vijekove su bili važan dio života ljudi u ovim krajevima. Mjesto gdje su održavale prosidbe i svadbe, gdje su se posvađani mirili, gdje su se ugovarali poslovi. Da bismo došli do naše naredne destinacije moramo proći kroz Plav prema albanskoj granici i masivu Bogićevice. Nakon duge vožnje i dolaska na visinu od 2000 m pred nama se pruža pogled na najljepše planinsko jezero koje smo vidjeli. A vidjeli smo ih mnogo. Hridsko jezero na visini od 1970 m je najviše planinsko jezero u Crnoj gori. Da bismo dan završili kako dolikuje, zaslužan je bio naš Pop koji je iskoristio poznanstvo sa pastirom iz prvog dijela priče i počastio nas domaćom jagnjetinom, sirom, kajmakom i pogačama.
Pošto smo akumulirali dovoljno energije iz gore navedenog obroka bili smo spremni za rano ustajanje u dva časa nakon ponoći i završni uspon na najviši vrh Prokletija i Dinarskog masiva uopšte, Jezerski vrh ili Maja e Jezerces (2694 m). Iz seoceta Vusanje i staze koju smo dijelom obišli prethodni dan da bi znali gdje je prikladno mjesto za parkiranje vozila, krećemo u noćnu šetnju prema Zastanu, ljetnoj karauli jugoslavenske vojske. Na visini od 1338 m, to je poslednje mjesto gdje se planinari mogu snabdjeti pitkom vodom, ukoliko ne žele piti onu iz glečerskih jezera. Nakon malog odmora nastavljamo dalje kroz šumu prema granici. Nekada je tu bila zona stroge zabrane kretanje i mrtve straže, a danas je podsjetnik na to samo jedan oboreni granični kamen i bunker na albanskoj strani. Pošto nevidljivu graničnu liniju prelazimo bez pasoške kontrole nastavljamo prema Dolini jezera, a zatim preko jednog od najjužnijih glečera Evrope dolazimo na prevoj sa koga vidimo naš cilj, najvišu tačku Prokletija i Dinarida. Do vrha stižemo stazom koja je dosta izložena i dobrim dijelom prolazi siparom vrlo nezgodnim za hodanje. Ali korak po korak i konačno smo na Jezerskom vrhu. Deset članova PD „Klekovača“ i dva člana HPD „Sisak“ su uspješno stigli na vrh. Na žalost, vrhovi oko nas su povremeno pokriveni oblacima i ne možemo u potpunosti da vidimo sve što nas okružuje. Odmor, koji zalogaj i fotografija i vrijeme je da se krene nazad. Pažljivije nego prema vrhu, sigurno dolazimo do ravnijeg dijela i nastavljamo put nazad. U popodnevnim satima, nakon 14 i po sati, 29 kilometara i više od 1700 m visinske razlike stižemo do početne tačke. Umorni i sretni, možemo ovogodišnji uspon na Prokletije smatrati uspješnim. Sada nam ostaje da se malo relaksiramo na morskoj obali, obilaskom Skadra, Žabljaka i Tare. I do neke nove prilike pozdravimo ove divlje i veličanstvene planine.
PD Klekovača Prijedor-pdklekovaca.org
