Lakoćom i smirenošću kojom teški životni teret na svojim plećima nosi, Prijedorčanka Vesna Berić potvrđuje onu izreku da sudbina svakome dodijeli upravo onoliko tereta koliko može ponijeti. A da je teret i pretežak, govori prvo činjenica da je prije 39 godina na svijet donijela bliznakinje sa Daunovim sindromom.
Samo ona zna kako je u svom srcu utihnula taj vrisak i pitanje – zašto baš meni da se to dogodi. Ali svi koji je poznaju znaju da se nikada nije žalila i da je stoički prihvatila svoju sudbinu. Sa kćerkama Slobodankom i Jelenom ponosno je šetala gradom sve dok 2008. godine Jelena nije pala i tada joj je postavljena dijagnoza – cerebralna paraliza.
– Ljekari su, kao i mnogo puta u ovakvim slučajevima, bolest pripisali tom osnovnom stanju, a da nisu dozvolili da idemo na dalje pretrage. Govorili su da nema potrebe, a to je ubilo moje dijete. Sedam godina kasnije, pet dana prije njene smrti, saznali smo da je u pitanju bio benigni tumor na mozgu – istakla je Berićeva. Od te tragedije, smrti kćerke koja je imala 35 godina, Vesna se nije ni danas oporavila. Očiju punih suza, kaže da ju je to ipak ojačalo, pa je početkom 2019. godine u zagrljaj primila sedamnaestogodišnjakinju, pružila joj je utočište u svom domu i postala njen hranitelj.
– To je došlo spontano jer na pitanje iz Centra za socijalni rad nisam mogla da odgovorim negativno i da toj mladoj osobi ne pružim šansu da živi novi život. Njena porodica se raspala nakon smrti oca 2015. godine, kada je umrla i moja Jelena. Primila sam je da je spasim, jer kada je došla kod mene, nije znala apsolutno ništa, samo je znala za pavlaku i paštetu. Nepojmljivo je da je za toliko godina niko nije ničemu naučio, od održavanja higijene pa do izražavanja osjećanja – priča Vesna. Dodaje da je za veoma kratko vrijeme naučila mnogo toga, da sada priča gotovo bez prestanka, da voli život i sve oko sebe, iako i dalje ne zna to da izrazi.
– Vjerujem da će njen napredak i dalje ići uzlaznom putanjom – ističe Vesna, koja kaže da joj je pokretačka snaga i to što osjeća da druga kćerka, od kada je izgubila sestru, traži svoju drugu polovinu.
Vesna je i predsjednica Udruženja roditelja djece sa posebnim potrebama “Neven”, koje je registrovano 1988. godine.
– Ukazala se potreba da se udružimo jer tada nisu postojala nikakva prava što se tiče socijalne zaštite, ja čak nisam imala doplatak na djecu. Kad su moje kćerke završile osnovnu školu, kao osnovni vid socijalizacije, za njih je završilo školovanje. Tada smo krenuli korak dalje i osnovali dnevni centar – priča Berićeva.
Dodaje da je nju i druge roditelje ohrabrilo to što su počeli da ostvaruju neka sitna prava i idu sve dalje i dalje.
– Mnoga prava smo ostvarili i sad imamo 330 registrovanih članova – naglasila je Berićeva. Dodaje da se neće smiriti dok se ne izgradi zgrada za zaštićeno stanovanje, da se čitava priča zaokruži i dobije svoj puni smisao. Za Vesnu, koja učestvuje u raznim akcijama, sportskim, humanitarnim, kulturnim, nazad ne postoji. I težak teret života i dalje uspješno nosi.
Dnevni centar
U dnevni centar “Sunce” svaki dan dolazi 37 članova Udruženja “Neven”. Među njima je i žena koja ima 66 godina i nema nikog drugog pa dođe da polovinu dana provede u društvu.
– Oni smatraju da je to njihov posao, a najbolji pokazatelj su proizvodi koje naprave, mada oni to ne mjere količinom zarađenog novca već brojem izrađenih i prodatih rukotvorina – priča Vesna Berić.
Glas Srpske