U današnje vrijeme neću reći da se Božić slavi drugačije, ali je možda drugačiji osjećaj u dušama i srcima ljudi, gdje se nekako sve više teži pokazati potreba šta ćemo jedni drugima darivati, nego kako ćemo praznik proslaviti i tu se na neki način zapostavlja suština, rekao je protojerej stavrofor Mladen Majkić, koji je sveštenik u prijedorskoj Crkvi Svete Trojice.

On je povodom Božića u intervjuu za “Nezavisne” uputio poruku svim vjernicima, a to je, kaže, poruka i prošlosti, sadašnjosti i budućnosti “Mir Božji, Hristos se rodi!”

NN: Koliki je značaj Božića za pravoslavce i sa kakvim osjećanjima se dočekuje ovaj praznik?

MAJKIĆ: Na prvom mjestu moramo shvatiti da je Božić najradosniji praznik u istoriji ljudskog roda i da se zove majkom svih praznika u istoriji naše Pravoslavne crkve. Hristos je sin Božji koji je iz svoje prevelike dobrote sišao na zemlju, postao istiniti čovjek, ne prestajući biti Bog, te je time kao Bogočovjek spasio i izbavio čovjeka od grijeha, smrti i đavola. Vjerni narod se spremao postom, molitvom i pokajanjem za doček najradosnijeg praznika u životu naše Svete crkve. Tri nedjelje pred Božić posvećene su djeci, majkama i očevima, a poruka Svete crkve je da smo svi bitni i važni, kako djeca tako i odrasli. Vrhunac slavljenja Božića je kroz svetu tajnu pričešća.

NN: Sjećate li se kako je Božić izgledao u Vašem djetinjstvu te možete li uporediti tadašnju proslavu Božića i ovu danas? Da li se proslava Božića promijenila u odnosu na raniji period?

MAJKIĆ: Božić je u mom djetinjstvu bio najradosniji praznik u dušama moje porodice. Ovaj praznik smo dočekivali moja braća i sestre i moji roditelji, tako da smo ga zajedno uvijek dočekivali sa radošću, ne samo iz razloga što se u te dane spremala i bogatija trpeza, kako na Badnje veče, tako i na sam dan rođenja Sina Božjeg. Bio je to poseban događaj. Mi djeca gledali smo kako to čine odrasli, koji su se trudili da nam na najbolji način pokažu kako treba da se pripremamo za Božić. Oni su nas učili da pred Božić treba da budemo dobri, da se dobro slažemo, da se pomažemo, jer će nam tako i Bog pomoći. Dobro se sjećam, uveče bi se obavilo pijukanje, ustajalo bi se rano ujutru. Božićna trpeza se postavljala rano, odlazilo bi se u crkvu, u domaćinstvu su se trudili da sve bude na mjestu, da kuća bude očišćena, da bude dovoljno slame, da bude unesen badnjak.

U današnje vrijeme, neću reći da se Božić slavi drugačije, ali je možda drugačiji osjećaj u dušama i srcima ljudi, gdje se nekako sve više teži pokazati potreba šta ćemo jedni drugima darivati, nego kako ćemo praznik proslaviti i tu se na neki način zapostavlja suština.

NN: S obzirom na to da je Božić porodični praznik, jesu li se u današnje vrijeme članovi porodice previše udaljili jedni od drugih, kakvi su uopšte odnosi među ljudima i kako ih vratiti na pravi put?

MAJKIĆ: Često danas čujemo da se ljudi jadaju kako nemaju vremena, te obično kažu promijenilo se vrijeme. Smatram da se nije vrijeme promijenilo, nego da su se promijenili ljudi u osjećaju vremena, u osjećaju ljudskih vrijednosti, u osjećaju za svoju dušu, jer ako čovjek zaboravi na svoju dušu, šta onda ostaje. Budući da je tijelo prolazno i sazdano od zemlje, ono zaista teži zemaljskim, prolaznim i truležnim stvarima, dok duša teži svom praizvoru, žudi ka vječnome, neprolaznom, svome tvorcu i Bogu. U životu svakog čovjeka je stvar kako će se u toj neprekidnoj borbi izboriti između tog neprekidnog rata između duše i tijela i kome će dati prednost, duši ili tijelu, ako čovjek prednost da svojoj duši, za takve ljude kažemo da je dobar čovjek i spreman na žrtvu. Niko se ne rađa sa predispozicijom lošeg ili dobrog, nego se mi u životu opredjeljujemo za jedno ili drugo, nema tu sudbine, mi rasuđujemo kakvi ćemo biti u svom životu.

NN: Veliki broj mladih praznike proslavlja po kafanama uz alkohol i pirotehniku. Kako bi trebalo proslaviti najradosniji hrišćanski praznik, a da je to u skladu sa hrišćanskim vjerovanjem?

MAJKIĆ: Nije to najbolji način da se tako proslavlja praznik Hristovog rođenja kao i svaki drugi događaj, jer dolazak sina Božjeg u ovaj svijet nije neki samo zemaljski događaj, nego događaj, bolje rečeno, koji veže i nebo i zemlju, jer kada se Hristos rodio u Vitlejemskoj pećini, ljudi su slavili. Čula se, kažu, anđeoska pjesma, kada su horovi anđela nebeskih pjevali Slava Bogu na visini, a na zemlji mir među ljudima, dobrom voljom kažu, odjekivala je sva vaseljena, i nebo i zemlja.

Niko ne kaže da mi na Božić ne treba da imamo bogatu trpezu, ali ne možemo naveče, na Badnje veče da ga proslavljamo u mjestima koja nisu upriličena za to, mjesto za to je dom i porodica.

NN: Svjedoci smo odlaska građana iz naših krajeva, pa da li je time primjetno i manje vjernika u crkvi?

MAJKIĆ: Moramo shvatiti da ovi prostori imaju svoju sreću ili nesreću tim migracijama ili odlascima. Neko je s pravom kazao da ljudi najviše liče na ptice, svi smo mi ovdje putnici, prolaznici i ponekad smo kao ptice koje slete na zemlju da se malo nahrane pa lete dalje. Možda to nije ni ružno ni loše. Kažu da su sedamdesetih godina prošloga vijeka, kada su otvorene granice, naši ljudi pohrlili za boljim uslovima i životom, otišli su u svijet, ali je odlazila glava porodice. Ta porodica je ostajala ovdje i član koji je odlazio hranio ju je. Međutim, danas dolazi strašno vrijeme, u kojem svi stavljaju ključ u bravu i odlazi čitava porodica. Mi ne bismo smjeli da zaboravimo ko smo, šta smo i odakle smo. Narod smo koji ima slavnu i bogatu istoriju koju ne smijemo da zaboravimo, ne smijemo zaboraviti ni svete mučenike koji svoja ognjišta na ovim prostorima nisu ostavljali ni po cijenu života. Ne znam da se baš negdje tamo može naći veća sreća, možda u materijalnom, ali će se izgubiti u duhovnom smislu. Zamislite čovjeka koji ode, a sutra ili prekosutra njegovo unuče ne bude znalo da ga oslovi imenom i da ga pozdravi jezikom koji je njegov djed govorio, to bi bilo žalosno.

NN: Koja je Vaša praznična poruka pravoslavnim vjernicima?

MAJKIĆ: Rekao bih svima poruku koja je poruka i prošlosti, i sadašnjosti i budućnosti: Mir Božji, Hristos se rodi!

Nezavisne novine