Barbara Iveljić (101), zasigurno najstarija mještanka Ljubije kod Prijedora, bistra uma i još boljeg sluha, svoje godine dokumentira i ličnom kartom. Rođena je 12. decembra predaleke 1914. godine u selu Rudopolje u Lici, zbog čega je u Ljubiji mnogi poznaju i pod nadimkom Ličanka.
Četvero djece
Tri puta se udavala i sve trojicu muževa Matu, Stipu i Ivu sahranila. Četvrta udaja joj nije pala na pamet niti je, kako kaže, “igdje ikad strmo otišla”.
– I drago mi je zbog toga, mada mi i dan-danas neki kažu: “Još ti valjaš, još bih ja s tobom kuću kućio.” Otjeram ga u neku stvar, da izvinite, i pitam: “Kako me tako cijeniš, da ti ja arbajtujem. Ne kažeš mi da se odmorim” – priča kroz grlen smijeh baka Barbara i priznaje da je u mladosti imala toliko momaka da joj je “čak bilo žao drugih cura”.
– Nisam ja kriva, tako me Bog sazdao – kaže Barbara, koja je u tri braka rodila četvero djece i od njih dobila brojno potomstvo.
U stanu u Ljubiji danas ipak živi sama. Priznaje da joj je zdravlje u ovoj godini malo “popustilo”.
– Neće Bog da dođe da me on uslika. Naučila sam ovdje da budem, mada su me djeca zvala da dođem da živim kod njih. Nije lako, tanki su nam ovi političari, a još tanje ono što nam daju. Pretanko, brate. Tamo kule i vile, a ovamo jadnom narodu šupalj nos do očiju. To je grehota, to je najgore – kaže baka, koja mjesečno prima tek nešto više od 150 maraka penzije.
Rodna Lika
Jedino za čim danas žali je to što nikad u rodnu Liku nije otišla.
– Rekla sam jednom mom komšiji koji je tamo išao: “Sine, donesi mi malo kamena i malo zemlje, pa sve to zaveži u maramu da me, kad umrem, s tim sahrane – kaže tužno Barbara, koja se mnogo obradovala posjeti naše novinarske ekipe, nudeći nas, domaćinski, sokom i kafom.
Pješke do ljekara
Atlija Joso, Barbarin komšija, priča da baku često viđa kako ide pješice.
– Ode do ljekara, kupi lijekove… I sve pomoću onog štapa, polako, pješke, dok drugi taj isti put prelaze autobusom ili kolima – kaže Atlija.
Dnevni avaz