Nakon javne podrške predsjednika DNS-a Nenada Nešića njihovim kandidatima za gradonačelnika Banjaluke i načelnike nekoliko opština, predsjednici SDS-a i PDP-a to isto nisu učinili za DNS i Dragutina Rodića u Prijedoru.

„Ne postoji skok za svaku igru“, napisao je davno Antonije Isaković u romanu „Tren“. A igre je mnogo, svuda i na sve strane. U naš život, pogotovo onaj politički, ljudi i vrijeme u predizbornim okupljanjima i kampanjama donesu i stare i neke nove igre i igrice.

U ovom tekstu koje slovo o Prijedoru u kojem je, nakon 16 godina, DNS izgubio mjesto gradonačelnika. Nema tu ništa sporno i ne bi bilo ništa sporno da nije bilo raznih okolnosti sa ili bez „skoka za svaku igru“.

Jedan dio igre, i „odozgo“ i „odozdo“, išao je u pravcu rušenja prijedorskog DNS-a. Momčad iz lokalnog SNSD-a procjenjivala je da postoji skok za tu igru i u to uvjerila svog velikog vođu i idola. Nije im ni bilo posebno teško, jer je Dodik to želio i u snu i na javi.

Pripremajući teren za konačno rušenje DNS-a, SNSD je u Prijedoru raskinuo dugogodišnju koaliciju i hvaleći se novim mišićima, formirao novu skupštinsku većinu. Mišići i nova skupštinska većina donosili su nezakonite odluke, sjekli DNS-ove kadrove i igrali onu igru sa ili bez skoka s početka teksta.

Tu skokovitu igru predvodio je Dalibor Pavlović, tadašnji šef Kluba odbornika SNSD-a i novoizabrani gradonačelnik Prijedora. I dok je trajala ta igra nemilosrdnog udaranja po dujučerašnjem nezaobilaznom koalicionom partneru, za to je bio i lično nagrađen. Bez ispunjavanja potrebnih uslova, Pavlovićeva supruga je imenovana za glavnog prosvetnog inspektora Republike Srpske.

Sa malim korona prekidima, igra rušenja DNS-a u Prijedoru kasnije će se pokazati i u Republici Srpskoj, intenzivno je trajala skoro dvije godine, od opštih izbora 2018. i skoro 100.000 DNS-ovih glasova. U ovoj predizbornoj kampanji udari na DNS bili su teška ofanziva u kojoj je cilj opravdavao svako dozvoljeno i nedozvoljeno sredstvo.

Tako je u Prijedoru, Dragutin Rodić, kandidat za gradonačelnika, protiv sebe imao više okolnosti, a četiri ključne, koja je svaka za sebe bila žestok protivnik, a udružene, prepreka koju nije mogao preći.

Jedan protivnik bila je Vlada RS i sve druge republičke institucije koje su u kompletnom kapacitetu i sa budžetima narodnih para bile izborni štab SNSD-a. Drugi protivnik bio je lider SNSD-a Milorad Dodik, koji je lakovjernim mještanima Omarske obećao opštinu, lakovjernim mještanima novih naselja podijelio lažna rješenja o legalizaciji objekata i zemljišta i prijetnjama da Prijedor i građani neće dobiti ništa sa republičkog nivoa ako ne glasaju za SNSD, zaplašio dobar dio glasača. Treći protivnik bila je opozicija – SDS i PDP.

Nakon javne podrške predsjednika DNS-a Nenada Nešića njihovim kandidatima za gradonačelnika Banjaluke i načelnike nekoliko opština, predsjednici SDS-a i PDP-a to isto nisu učinili za DNS i Dragutina Rodića u Prijedoru. Pokazalo se da je to bio ključ koji je riješio izbore u Prijedoru.

Pokazalo se još nešto, a to je da u SDS-ovoj i PDP-ovoj „bašti sljezove boje“ nisu baš sve ruže jednako rumene. Ima i onih malo crvenijih koje su donijele pobjedu SNSD-ovom kandidatu u Prijedoru. Poslije izbora potpuno je jasno da je u Prijedoru, uz svu mašineriju, podvale, prevare i prijetnje SNSD-a, gradonačelnika izabrala Maja Dragojević Stojić, kandidat SDS-a za ovu funkciju.

Nekoliko dana pred izbore, član Predsjedništva SDS-a Vukota Govedarica javno je izgovorio – očekujem da će najkasnije do sutra uveče biti potpisan obavezujući koalicioni sporazum između SDS-a, DNS-a i PDP-a. Da je potpisan sporazum, to bi značilo da se u Prijedoru daje nedvosmislena podrška DNS-ovom kandidatu za gradonačelnika.

Sporazum nije potpisan, predsjednik SDS-a Mirko Šarović o tome je „glasno ćutao“, a Maja nije povukla kandidaturu. Donijela je pobjedu Daliboru Pavloviću i pokazala da joj SDS ne može ništa. I nije tu u pitanju prvorazredna snaga Maje Dragojević Stojić, već slabost SDS-a koji nije smio rizikovati još jednu djelidbu. Maja je očigledno našla skok za ovu igru, SDS nije.

Glasno je ćutao i predsjednik PDP-a Branislav Borenović. Da ćutanje ne bi bilo previše glasno, član Predsjedništva PDP-a i narodni poslanik Igor Crnadak govorio je da bi trebalo potpisati obavezujući koalicioni sporazum i da je to put koji donosi pobjedu. Ostaje pitanje, ako su znali da je to put pobjede, zašto su išli pored puta?

Da nisu išli tim putem, pokazalo je ne samo nepotpisivanje koalicije već i Jelena Trivić, član Predsjedništva PDP-a i narodni poslanik. Izašavši iz one „bašte sljezove boje“, u kojoj pored rumenih ima i crvenih ruža, Jelena je govorila potpuno suprotno od kolege Crnatka.

Iako je znala u kom pravcu se kolo vodi, iako je predsjednik DNS-a javno podržao njenog saborca iz skupštinskih klupa za gradonačelnika Banjaluke, javno je podržala Maju i njenu odluku da ne povlači kandidaturu. Koliko je ta ruža u PDP-ovoj bašti crvenija od ostalih, pokazaće vrijeme.

I četvrti protivnik Dragutinu Rodiću u utakmici za gradonačelnika Prijedora bilo je vlastito okruženje. Bilo je tu i onih koji su tražili skok za vlastitu igru. Tražeći taj skok, i direktno i indirektno, i voljno i nevoljno, i svjesno i nesvjesno, radili su protiv Dragutina.

Koliko će skokovi za tu igru donijeti štete prijedorskom DNS-u a koliko koristi njima lično, i to će uskoro pokazati vrijeme. Imajući u vidu sve protivnike koji su ga tukli i kojima je bio potpuno opkoljen, moglo bi se reći da je pravi pobjednik proteklih izbora u Prijedoru Dragutin Rodić.

Da li će to njemu ublažiti nezadovoljstvo, teško je reći, ali se sasvim izvjesno može zaključiti da u neravnopravnoj igri koja mu je nametnuta, nije mogao imati pobjednički skok. Vezane noge trčati ne mogu.

Opozicija nije iskoristila ono što je mogla. Kao u svakom životu, ni u politici se određene šanse i prilike ne daruju dva puta, ili se na njih poslije mora dugo čekati. Opozicija je trebala skočiti dok su još noge bile zdrave. Povrijeđene noge ne skaču daleko.

rtvbn.com