Sve se mijenja, rađa, nastaje, živi i nestaje. Nekada je to teško shvatiti, ali sve je to dio prirodnih ciklusa. Prije par dana su ljudi proslavljali Svetog Nikolu, a neki su se i opraštali od našeg Nikole. Jedan grad čine ljudi koji žive u njemu i priče koje oni žive i stvaraju.

Meni se čini da je Nino bio dobri duh ovog našeg grada, maglovitog grada Dorasa, ponekad poseljačenog, ali uvijek živog i djelimično divljeg. Kao i svakom pravom junaku, njemu se počasti odaju prekasno, tek kada ode sa scene, uglavnom posthumno, ali šta da se radi. Bolje ikad, nego ikad, kažu naši stari.

Kako reče njegova ćerka Bojana, njen stari je bio izvan klišea, a osim porodice, pripadao je samo jednoj stranci i instituciji – fudbalu. Znali smo da je Nino čovjek integriteta, uvijek svoj, ali i naš, van šablona, pa čak i kada su padale glave u onom podmuklom ratu. Izuzetno pametan, kada prepozna da treba da se skloni, ali uvijek nezavisan i nepokoran, kao samo Potkozarje ili njegova Ljubija, a pri tom pitom kao Kozara i Sana. Prije svega i nakon svega, Nino je bio dobar čovjek. Živio je u sretna, pa u nesretna i na kraju blagoslovljena vremena sa svojim unučićima. Takođe, današnjim ljudima je vjerovatno teško to da spoznaju, da se neko bavio nečim prvenstveno iz ljubavi, ne samo iz golog interesa.

Zbog svega toga, a po malo i zbog britkog karaktera, kratkog fitilja i inteligentnih promišljanja, svi mi koji smo kao dječaci jurili za prijedorskim fudbalskim loptama, maštajući o velikim fudbalskim karijerama, smo ga voljeli. Istovremeno smo ga se bojali, ali i poštovali. To je ipak bila vrsta snažnog poštovanja, prije nego vrsta straha, ali nikom nije bilo svejedno kad ga Nindža (kako smo ga isto od milja nekada zvali) zagalami. Svoj autoritet je crpio iz velikog fudbalskog, ali i životnog iskustva i znanja o pravom, surovom životu. Bio je i jako dobar psiholog. Tačno je mogao da prepozna ko je od nas kakav i šta mu treba ili nedostaje. Znao je da se izbori i sa najvećim mangupima poput Zgonje ili Pere Miškovića. Bila je opšte poznata činjenica da je u mladosti bio sjajan igrač i da ga je povreda omela do možda i veće igračke karijere, ali mi smo ga uglavnom pamtili kao kreativnog trenera, pedagoga i kao snažnu ličnost i očinsku figuru. Dobri i opasni duh koji je neumorno krstario „rudničkim zgradama“, znajući sve što treba da zna o svima nama koji smo povezani sa fudbalom na bilo koji način.

Osim toga, uživali smo u njegovom humoru, koji je bio rijedak, ali rezak i fenomenalan. Neke od anegdota pamtimo i danas, pa ih sa osmijehom prepričavamo.

Jedna on najstarijih je ona predratna kada je Nino vodio kadete (ili juniore) tadašnje FK Rudar Ljubije na veliki i dobar turnir u Rijeku, gdje je osim domaćina nastupao i NK Dinamo, tada član velike fudbalske četvorke. Na jednoj od utakmica, pred sam kraj je odlučio je da pruži šansu i Sadi, plavokosom, britkom momku iz siromašne prijedorske mahale, jarko motivisanog i naloženog da osvjetla junački fudbalski obraz. Sado je bio toliko uzbuđen da je prilikom prvog kontakta sa loptom krenuo prema svom golu. Nakon početnog čuda od par sekundi, Nino je sa klupe počeo da viče – Op, zaustavljaj. Hej, stani!! Heeeeej! – pa je pola sopstvenog tima krenulo da ga juri i da mu uklizava u noge.

Kad bi bio dobre volje, molili smo Ninu da nam ponovo i ponovo prepričava ovo dešavanje, nanovo se smijući.

Voljeli smo i njegove jezgrovite analize odigranih utakmica, dan ili dva nakon njih. Nino bi počinjao smireno, staloženo, racionalno da razlaže viđeno, a onda bi kao u nekom reliju ubacivao u treću, četvrtu i petu brzinu te se snažno živcirajući objašnjavao šta nije valjalo. Nerijetko je rajferšlus na njegovom gornjem dijelu trenerke bio žrtva gromkog temperamenta. Jednom prilikom, u toj istinski umjetničkoj egzaltaciji, iznerviran što se neke bazične greške u igri ponavljaju, šutnuo je neku staru papuču koja se nalazila ispred njega, a ispod stola za masažu u glavnoj svlačionici. Nakon par sekundi, papuča se doklizala otprilike na isto mjesto odakle je lansirana. Hrabri i u tom trenutku pomalo luckasti Prokopić (tada najjači dribler južno od Albukerkija) je rutinirano vratio povratni pas sa mjesta gdje je sjedio. Fokusiran, Nindža to nije ni primjetio, pa ju je nakon nekoliko minuta, u novom naletu emocija, ponovo opičio, pod prečku. E tu već svlačionica nije izdržala i eksplodirala je od smijeha, pa je nastala i ova legendarna epizoda.

Ono što je najvažnije jeste da je naš Nikola bio tačka spajanja, integracije. Spajao je predratni Rudar i njegove najveće sportske uspjehe, ratno preživljavanje „bubamare“ i epsko finale kupa protiv Borca iz Banjaluke, kada je u stvari proslavljan završetak rata u BiH, i na kraju poratni Rudar Prijedor i njegove najnovije uspone i padove. Spajao je stare i mlade, spajao je različite generacije, spajao je prijedorska naselja „Rudničke zgrade“, Ljubiju i Puharsku.

Kada jednom u FK Rudar Prijedoru bude izgrađen taj prokleti pomoćni teren sa vještačkom travom niko više od našeg Nindže ne zaslužuje da taj teren ponese njegovo ime. Bilo je i većih igrača, kao i većih trenera u našem klubu, ali u životnom opusu, šmekerstvu i tragu Nikole Bevandića se sublimira sva naša fudbalska radost, tradicija, snaga i tragedija. To treba prepoznati i poštovati jer time poštujemo sebe, svoju unikatnost i skoro stogodišnju tradiciju kluba.

Putuj Nindža, pamtićemo te po dobrom ..

Ognjen Vlačina

21.12.2020. god.