Lani je Sulejman Jakupović, pčelar iz Kozarca, proizveo pola kilograma pčelinjeg otrova, čiji gram košta 50 do 70 dolara.
Radno mjesto pčelara Sulejmana Jakupovića iz Kozarca kraj Prijedora nikad nije na istoj lokaciji. Nekad je ono na livadi, nekad u planini… Na kamion natovari svoju šarenu tvornicu i ide tamo gdje ima najljepšeg cvijeća i drveća.
Čitavo Potkozarje je, kaže, njegova kancelarija – tamo je na devet lokacija smjestio 480 košnica sa preko 25 miliona pčela.
Pčelarstvom se počeo baviti nedugo nakon rata, kada je opasan i slabo plaćen posao u policiji, zamijenio livadom i košnicama. Iako o pčelama nije znao skoro ništa, upustio se u avanturu iz koje je izašao kao jedan od najboljih pčelara i jedan od rijetkih proizvođača pčelinjeg otrova – apitoksina u BiH te jedini u regiji koji sve što proizvede i proda, i to na inostrano farmaceutsko tržište.
U tome su mu, kaže, najviše pomogle, upravo – pčele.
“One su mi prvo dale spokoj i mir, a onda i hljeb u ruke. Pčele čovjeka opuste, a onda ga nauče radu, redu i disciplini, nauče ga značenju pojmova – greška i nedisciplina”, priča Sulejman.
Od pčela je, kaže, uzeo što su mu ponudile, pa proizvodi sve što u pčelarskoj industriji postoji – od meda, polena, propolisa i matične mliječi do apitoksina.
Hiljade uboda za gram otrova
Međutim, da bi postao uspješan proizvođač apitoksina, najdragocjenijeg i najskupljeg pčelinjeg produkta, koji se koristi za proizvodnju lijekova za kardiovaskularne i reumatske bolesti i medikamente za više od 40 najtežih vrsta autoimunih bolesti, morao se dobro potruditi.
Godinama je lutao, pokušavajući savladati tehniku prikupljanja otrova.
“Čitao sam stručnu literaturu, tekstove sa interneta, raspitivao se kod pčelara u regiji, ali ništa nije funkcionisalo. Ispostavilo se da je literatura nepouzdana, da su autori samo teoretičari, a ne i praktičari”, priča Sulejman.
Po recept je, stoga, otputovao u Kinu – kod majstora svog zanata.
“Tri puta sam išao u Kinu jer tamo žive najbolji proizvođači apitoksina i oni izrađuju najbolje aparate za njegovo prikupljanje”, priča Sulejman i pokazuje omanju staklenu ploču sa rešetkom i transformator, nalik na nekadašnje audiokasete. Transformator i prvu ploču kupio je za 500 KM u Kini, a danas ih ima već 200.
“Transformator se uključi u struju i on u ploču šalje određenu frekvenciju struje, koja stvara impulse. To pčele provocira i one ubadaju ovu ploču. Nakon otprilike sat vremena, impulsi popuste i pčele prestanu napadati, nakon čega izvučem ploču i s nje skalpelom sastružem otrov, koji pakujem u teglice”, objašnjava Sulejman i dodaje da ovakvo sakupljanje otrova ne ugrožava život pčela.
“Kad pčela ubode u nešto, ona izgubi žaoku i ugine. Međutim, kada ubadaju u staklenu ploču, na njoj ostaje samo otrov, a ne i žaoka, pčelino biološko oružje kojim se brani od napadača i održava se u životu. Na ovaj način one mi daju svoj dio proizvoda i nastavljaju živjeti”.
Sezona skupljanja otrova traje samo tri mjeseca u godini, od 15. aprila do 15. jula, i godišnja proizvodnja ne pređe kilogram, a za jedan gram otrova potrebno je da 90 hiljada pčela ubode ploču.
Lani je, zbog lošeg vremena, proizveo samo pola kilograma otrova, a prethodne, 2013 godine – čitav kilogram.
Jakupović ima ugovor sa jednom američkom farmaceutskom kompanijom o otkupu otrova. No, prije otkupa, otrov mora poslati na analizu kvalitete i čistoće, na što mu odlazi čitavih 150 grama.
Interes i ignorancija
“Analizom američkog Ministarstva za ekologiju, lov i ribolov potvrđena je ‘zadovoljavajuća’ kvaliteta mog apitoksina i za njega po gramu dobijem od 50 do 70 dolara. Ne znam šta je još toliko skupo, možda dijamant ili uran, jedino to”, priča Sulejman.
Zarada bi, kaže, bila i bolja kada ne bi tolike grame morao davati za analizu plus deset hiljada dolara godišnje za osiguranje ugovora.
Ipak, ne žali se. Kaže da njegova četveročlana porodica i troje uposlenika žive sasvim pristojno od ovog posla.
Ističe da se kompanije i laboratorije sa Zapada najviše interesiraju za otkup apitoksina, a da su interes pokazale i neke kozmetičke kompanije iz Srbije i Hrvatske, prije svega one koje proizvode kreme protiv bora i botoks, međutim od saradnje nije bilo ništa.
“Kozmetička industrija uglavnom koristi zmijski otrov, jer je jeftiniji i lakše se nabave veće količine. Poređenja radi, da bi se dobila količina otrova koliko ga ima u jednom zmijskom ujedu, potrebno je stotinu pčelinjih uboda. Naravno, da je upotreba ovog otrova u kozmetici preskupa, zato nije ni došlo do saradnje.”
Međutim, iz Bosne i Hercegovine niko nije pokazao interes za Sulejmanov proizvod, niti je ikada dobio ikakav podstrek za proizvodnju.
Svejedno, njega to ne uzrujava.
Kaže da je od pčela naučio biti racionalan i sabran.
Pa u tišini Potkozarja, uz šarene košnice na bijelom snijegu, pažljivo planira kupovinu novih košnica, rojeva, staklenih ploča i povećanje broja zaposlenih.
SEMINARI ZA BUDUĆE PČELARE
“Uvijek neko nekog ‘zapčelari’, odnosno uvede ga u pčelarski posao. Ja sam učio od svog amidže, pa od pčelara Atifa Dedića, a sada i ja radim na edukaciji budućih pčelara. Iskustvo me je naučilo da ne treba vjerovati puno časopisima koji su nam ovdje dostupni, zato mislim da je najbolje da znanje prenose ljudi koji imaju iskustvo u praksi, a ne samo teorijsko znanje”, priča Sulejman Jakupović i dodaje kako uz redovan rad sa pčelama organizira i seminare za buduće pčelare.
http://balkans.aljazeera.net/