Rodnu Gornju Dragotinju, živopisno naselje na pola puta između Prijedora i Novog Grada, sa statusom kneževine i maštovitim stanovnicima, ovjekoviječio je Simo Brdar, scenarista, režiser i književnik.
Simo je uspomene pretočio u pjesme i pripovijetke, a svoje zemljake, težake, radnike i ratnike smjestio u dokumentarne filmove koji putuju svijetom i pronose priču o Dragotinji i Dragotinjcima.
Moje priče su serije života, kaže Simo Brdar, tamo gdje se odbacuju predmeti, ljudi i događaji, gdje, naizgled ozbiljan svijet ne vidi ništa, a kamoli da navraća tamo.
U svom selu nalazim, čuvam i šaljem u svijet obilje priča, koje privlače pažnju, čak i stranaca. Dragotinjci, utvrđuje Simo karakter svojih zemljaka, imaju jasne stavove, svoju kulturu, filozofiju, navike i običaje koji se po mnogo čemu razlikuju od drugih mjesta u pitomom Potkozarju. O svojim Dragotinjcima uvijek rado govori izazivajući nevjerovatnu znatiželju slušalaca.
Litvanija
U gimnaziji „Aleksandar Seregejević Puškin“ u Kaunasu, u Litvaniji, predstavljena je Simina priča „So i mjesečina“.
– Djed i unuk imali su mlinsku, vodeničku smjenu; bio je njihov red, tako se govorilo u Dragotinji. Došli su noću, djed je nosio vreću, unuk vrećicu, djed sjekiru, on sjekiricu. Zasuli su žito u koš, usitnili drva i naložili vatru. Od prve šake kukuruzovog brašna napravili su kolač. Starina je ponio malo rakije, rakijice šljivovice da se ugrije, da rastjera san i stravinje. Kada su počeli da jedu, režući tablu slanine na drvenom panju, shvatiše da ništa nije slano, a so nisu ponijeli. Noć je bila okupana srebrom od mjesečine, kroz vrh brvna na vodenici padao je snop svjetlosti. Djed je, ćutke i bez objašnjenja, otkinuo komadić toplog kukuruzovog kolača opojnog mirisa, umočio u mjesečinu, a isto je uradio i unuk. Pogledali su u nevjerici jedan drugoga, a kada su stavili zalogaj u usta učinilo im se da je slano, slanije nego ikada prije. Slatko su jeli i o tome poslije godinama pričali u svome selu, mada im je malo ko vjerovao – rekao nam je Simo.
Ipak, daleko od Dragotinje, u sasvim novo vrijeme, priča je dobila drugačiju dimenziju.
– Reakcije učenika, gimnazijalaca u Kaunasu, na ovu priču bile su veoma zanimljive. Oni su razvili različite teorije o djedu i unuku, govoreći čak da je sve to sasvim moguće. Tvrdili su da, po zakonima fizike, Mjesec utiče na morske plime, podsjećali da je more slano i da je, po logici, i mjesečeva sjenka slana. Mjesec se napije morske vode, a mjesečinom so prosipa svuda, pa i u dragotinjsku vodenicu, stvarajući čudesnu romantiku – pohvalio se Simo, srećan što glas o njegovom selu leti kao ptica, na sve meridijane svijeta, na istok, na zapad, ali i hladni sjever.
Geteborg
– Sjetio sam se svoga djeda, nedavno u Muzeju savremene umjetnosti u Geteborgu, razgledajući bicikl s prenosom na oba točka. O nečem takvom maštao je i on, tražeći moj stav i mišljenje. Pokušavao je napraviti identičan bicikl, ubijeđen da će prenos biti duplo bolji, da će lakše ići uzbrdo. Nikada nije dobio priliku da praktično oproba svoje maštarije. Vidjevši muzejski primjerak shvatio sam da je djedov plan imao smisla, ali nema funkciju – opisuje Simo svoga djeda, koji je takođe, svakim potezom raspaljivao maštu najbližih, ponajviše djece.
– Dragotinjsko groblje, osim moga djeda, čuva uspomenu na mnoge mještane koji su tu sahranjeni. Jedan od njih, da mu ne pominjem ime, za života je našao splјošten kamen, koji je pri vrhu imao rupu. Smatrao je ovaj kamen sasvim primjerenim za svoju nadgrobnu ploču i vječno počivalište. Godinama je s velikom pažnjom, da štogod ne pokvari, obrađivao rupu u kamenu, da dobije potpuni krug. Kasnije je kamen postavio na seosko groblje, na kojem je i sahranjen. Često je govorio da kroz tu rupu najbolje vidi mjesečinu nad Dragotinjom – pripovijeda Simo, beskrajno lijepe, istovremeno tužne i vesele priče svoga zavičaja.
Himna kneževine
Proglašenjem Gornje Dragotinje za kneževinu hjeli smo da joj udahnemo novi život, smisao postojanja i zalog za ljepšu budućnost, podsjetio nas je Simo na iskrenu namjeru za spas Dragotinje. O njoj brinu knez, kneževa garda, počasni građani i ambasadori.
– Htjeli smo da ovo selo živi, da sačuva prirodu, rječice, potoke, vodenice, njive i pašnjake, svoju istoriju i vatru na ognjištima – pričao je Ostoja Knežević, jedan od dragotinjskih kneževa.
Ovdje su ponosni na ostavštinu dragotinjskih slikara Branka Miljuša i Saše Milića.
Imaju i svoju himnu:
Dragotinjo, dragostinjo moja, rano ljuta iz ljutoga boja,
Zoro rana u svakome danu, kapi rose na majčinom dlanu,
Dušo moja nemira i mira, pričo stara ćaćinog šešira.
Dragotinjci i na kraju svijeta, opričajte dragotinjska ljeta,
opričajte i kćeri i sinu, dragotinjske pjesme i tišinu.
srpskainfo.com