Draginja Bulić (95) iz Prijedora u Drugom svjetskom ratu ostala je bez oca, tri brata i sestre, a i sama je oboljela, te postala invalid prve kategorije.

Ova starica u desetoj deceniji života tiho, ali jasno priča o tome šta je proživjela.

Njeni roditelji Đorđo i Stana Bulić su početak ratnih sukoba dočekali u rodnoj Donjoj Jutrogošti. Imali su 11 djece. Draginja je tada imala 15 godina i bila je aktivna u Savezu komunističke omladine Jugoslavije.

– Imali smo dobre volove i kola, pa sam uz pomoć njih skupljala po selu hranu za partizane. Volovima sam hranu vozila na Vitlovsku, na Kozaru; samo dođem kući, a oni kažu “‘Ajde vozi na Karan”. Mi omladinci smo za jednu noć požnjeli njivu pšenice u Drakseniću. Njivu je osvjetljavala mjesečina, a vojska nam je čuvala stražu – priča ona.

Zbijeg

Navodi da je tokom ofanzive njena porodica, kao i ostale iz potkozarskih sela, završila u zbijegu na Kozari. Tu je gelerom bombe bačene iz aviona ubijena mlađa sestra Kosa, koja je imala 13 godina. Njena porodica je zarobljena na Kozari i odvedena u Jasenovac.

-Logor Jasenovac je bio prepun. Odvojili su muškarce od žena i djece. Tada smo zadnji put vidjeli oca Đorđa. Ubijen je u Jasenovcu. Najstariji brat Niko je odveden u Zemun i ubijen. Ostalu djecu su s majkom odveli kod Kutine. Tamo smo podijeljeni kod hrvatskih porodica da radimo. Bili smo blizu jedni drugih. Ja i mlađa sestra smo čuvale stoku – prisjeća se ona.

Osim oca i brata Nike, ubijen je i brat Mirko. Priča da je bio partizanski mitraljezac u Prvoj krajiškoj brigadi.

– Kada su svi išli u proboj, Mirko nije htio napustiti Kozaru i ići na Manjaču, već se priključio Petoj Kozarskoj brigadi, koja je formirana na Paležu. Kao borac Pete kozarske brigade poginuo je od domobrana 1943. godine u Klašnicama – kaže ona.

Povratak na ognjište

Starijeg brata Dragoljuba, koji je takođe bio partizan, nakon proboja su uhvatili na Kozari, ali pošto je bio u civilnoj odjeći odveli su ga u Jasenovac, a potom u Njemačku na rad.

– I danas čuvam dvije njegove dopisnice. Prestao je da se javlja krajem 1944. Mislimo da je poginuo u Njemačkoj tokom bombardovanja – navodi ona.

Nakon rata Bulići su se vratili u Donju Jutrogoštu. Kuća je bila spaljena. Draginja je s mlađim bratom i majkom živjela u kući šeperuši. Potom je s omladincima gradila prugu Ljubija – Brezičani. Međutim, ratne promrzline u zbijegu, zarobljeništvu i pješačenje po snijegu do pojasa po nekoliko kilometara na sastanke SKOJ-a, samo u vunenim priglavcima, uzeli su danak. Imala je tuberkulozu kostiju.

Godinama u bolnici

Navodi da je 1949. smještena u specijalizovanu bolnicu za koštane bolesti u Stolcu.

– Dva puta su mi operisali kuk, izvadili su kost iz noge i ugradili u kuk. Nakon operacije godinu dana sam ležala u koritu, a iz bolnice sam izašla nakon sedam godina i sedam mjeseci – priča Draginja.

Jedna noga joj je 10 centimetara ostala kraća. Dobila je invalidninu, a potom stan u Prijedoru.

– Niko ne zna šta će da bude, ali samo molim boga da ne bude nikada rata i da ovi što su bolesni ozdrave – poručuje Draginja, misleći na zaražene virusom korona.

Njen rođak i predsjednik SUBNOR Prijedor, Veljko Rodić, kaže da je ratna zasluga porodice Bulić od velikog značaja.

– Draginjin otac Đorđo, koji je ubijen u Jasenovcu, bio je nosilac Albanske spomenice, dobrovoljac u Prvom svjetskom ratu. Stigao je do Soluna i ostao živ, a rođeni brat Jovan mu je poginuo na putu kroz koji su prošli srpski borci. Doprinos djece Đorđe i Stane Bulić u narodnooslobodilačkoj borbi je takođe ogroman – kaže on.

DUGOVJEČNOST I DOBROTA

Draginja Bulić nije imala djece, ali je djecu svojih sestara i braće voljela kao svoju; zato je mnogi i poznaju po nadimku Teta. Ona je posljednjih godina nepokretna, ali njeni potomci ne žele da je smjeste u Dom za stare. Kažu da je Teta za njih bila majka Tereza i da je zbog svoje dobrote doživjela duboku starost. Djeci je redovno davala novac, a odraslima poklone.

-Nikada nisam razmišljala da samo ja imam, moraju da imaju i drugi – ističe Draginja.

Navodi da je uvijek bila umjerena u hrani, a i sada redovno posti srijedom i petkom.

Ima četiri razreda osnovne škole, ali je bila veoma pismena i voljela je da čita. I sada sa osmijehom priča kako su joj medicinski radnici iz bolnice u Stocu na odlasku poklonili roman „Orkanski visovi“ i šminku, te ispratili uz pjesmu umjetničkog društva „Soko“ iz Mostara.

srpskainfo.com