Zapuštene ulice, teška prošlost, neizvjesna budućnost i čamotinja iz koje mladi bježe glavom bez obzira. Sve bi ove nevolje, veruju mještani Omarske kod Prijedora, mogli savladati, samo kad bi dobili svoju opštinu. A obećano im je to, s najvišeg mjesta.

Već punih sedam mjeseci internetom kruži tajno snimljeni video sa sastanka na kojem je lider SNSD i srpski član Predsjedništva BiH, Milorad Dodik, grupi odabranih lokalnih zvaničnika obećao osnivanje opštine Omarska. I to po ekspresnoj proceduri.

Dodik je, 20 dana pred lokalne izbore, rekao da nije u pitanju „trgovina za izbore“.

– Ima li ovdje žena? Nema. E, baš me briga kako ćete glasati – rekao je tada Dodik.

Dobro, nije rekao „baš me briga“, to je slobodni prevod: upotrebio je izraz seksualne konotacije, koji nije pristojno spominjati u pristojnim medijima.

Psovke

Ali, Dodik je tog 25. oktobra 2020. godine, na tom sastanku, upozorio Omarčane da „moraju imati na umu samo jednu stvar“.

– Kada bude razgraničenje između Prijedora i nove opštine veoma je važno ko će biti na vlasti u Prijedoru. I nemojte se zaj…! Je li jasno! – rekao je Dodik, nakon čega je uslijedio aplauz.

Svakojakih je komentara na ovaj video bilo, ali stanovnici Omarske su, očigledno, povjerovali Dodiku.

U ovoj mjesnoj zajednici, koja ima 13.500 stanovnika i oko 8.000 glasača, građani su listom glasali za SNSD. Njihov kandidat za gradonačelnika, Dalibor Pavlović, inače porijeklom iz ovog mjesta, dobio je u Omarskoj čak 65 odsto glasova. I pobijedio.

E sad, da li su se Omarčani prevarili, ili, kako ono Dodik reče, zaj…? To će tek vidjeti.

Gdje je zapelo

Zvanična inicijativa za izdvajanje Omarske iz Prijedora, pokrenuta godinu i po prije famoznog Dodikovog govora, krenula je, pa – zapela. A gdje je zapelo, ne zna ni predsjednik Inicijativnog odbora za osnivanje opštine, mladi psiholog Branko Anđić.

– Ostvaruje se to, ali nekako sporo, sitnim koracima. Ispunjavamo sve uslove propisane zakonom, sve smo obrazložili u elaboratu, koji je za nas uradio Nezavisni univerzitet Banjaluka, i taj je elaborat prihvaćen na skupštini Grada Prijedora – objašnjava Anđić.

Dodaje da su prijedlog predali Vladi RS i sada čekaju da dođe na dnevni red Narodne skupštine RS.

– Prvi smo u redu čekanja, a koliko će to čekanje potrajati, ne znam – kaže Anđić.

I nabraja zašto su Omarčani tako žestoko zapeli da se osamostale. Najudaljenije selo Mjesne zajednice Omarska, Jelićka, udaljeno je od Prijedora 45 kilometara. Kad bi tamo izbio požar, kaže Branko, cijelo bi selo izgorjelo, prije nego što bi stigli vatrogasci iz grada.

“Nema ulaganja”

Godinama, tvrdi Branko, lokalna vlast ne ulaže u Omarsku.

Ni od rudnika željezne rude, koji se nalazi, takoreći, usred naselja, nemaju neke koristi. A o štetama bi se dalo raspravljati.

Taj se rudnik, inače, pročuo čak do Haškog tribunala, jer je u njegovim prostorijama, u ratu devedesetih bio po nekima logor, a po nekima sabirni centar. Tu je bilo zatočeno, navodi se u haškim presudama, 3.300 Prijedorčana, a oko 800 njih nije preživjelo.

Ali o tome se u Omarskoj ne priča, ni u kontekstu osnivanja opštine, niti bilo kojim drugim povodom. O tome se ćuti.

Ono o čemu se priča, naveliko, i što može vidjeti i slučajni prolaznik, jesu pusta imanja i zaključane kuće. Na 240 kvadratnih kilometara teritorije MZ Omarska sve je manje ljudi. I sve su stariji.

– Mi se ovom inicijativom borimo za opstanak. Želimo živjeti ovdje, gde smo rođeni, želimo da naša djeca mogu birati, da li će ovdje ostati, ili će otići. Sada svi odlaze. U Osnovnoj školi „Vuk Karadžić“ , gdje sam zaposlen, danas ima 300 đaka manje nego prije 13 godina – kaže Branko.

On je u Omarskoj rođen i odrastao, ovdje se zaposlio, osnovao porodicu, stekao djecu. I ne želi da ide iz zavičaja. Ali, on je izuzetak, gotovo endemski primjerak.

Posao

Većina njegovih zemljaka se, čim stasaju, hvataju najbližeg graničnog prelaza, a do granice s Hrvatskom nema ni pedesetak kilometara i – pravac Slovenija, pa onda dalje u EU.

I nije im zamjeriti. Do posla je teško doći, i u Omarskoj i u Prijedoru. Više mještana, tvrdi Branko, radi u Banjaluci, nego u Prijedoru. A do Banjaluke valja vozariti više od 40 kilometara, pa mnogi, na kraju, odsele.

Teško je doći i do podsticaja za poljoprivredu. Da to nije prazna priča svjedoči i opustjela pijaca u Omarskoj. Na pazarni dan dođu svega dva, tri traktora, s povrćem i nekoliko prasića. I odu prije podneva.

– Naša bi buduća opština imala oko pet miliona maraka budžetskih prihoda godišnje. Vjerujemo da bismo tim novcem mogli unaprijediti život naših sugrađana. Ovako samo hranimo gradsku administraciju u Prijedoru – tvrdi Branko Anđić.

Navodi da ogromna većina stanovnika podržava ovu inicijativu. Kad se, prije dvije godine, u Inicijativnom odboru okupilo 24 mještana, obrazovanih ljudi, uglednih domaćina, privrednika… za samo tri dana su sakupili 17.000 KM za elaborat i 5.200 potpisa podrške.

Na cjedilu

I među mještanima je „samostalna opština“ jedna od glavnih tema: što ozbiljnih razgovora, što kafanskih rasprava.

Svi su za opštinu, samo što optimisti vjeruju da će već na idućim izborima birati svog „gradonačelnika“, dok su skeptici uvjereni da će ih „političari odozgo“ opet nasankati i ostaviti na cjedilu.

Nada Tomić (67), penzionerka iz Jelićke, priznaje da se ne razumije u politiku, ali, kaže, zna kako živi. I ona i njena djeca.

Dok na oronulom stajalištu čeka autobus za svoje selo, žali se da ni tog autobusa neće biti čim đaci odu na ferije.

– Preko ljeta autobusa nema, a i koga da voze kad su sve rastjerali. Nema ljudi. Moj muž i ja smo ostali sami na imanju, djeca su otišla. Morali su, mora se od nečeg živjeti – kaže Nada.

Dokumenta

Njen sin i snaha su, veli, podstanari u Omarskoj. Rade u smjenama, ona u prodavnici, on u kafiću. U javni prevoz se ne mogu pouzdati, a dva auta ne mogu držati; bilo bi to preskupo za njihove prihode.

– Ovdje plaćaju stan 120 KM. Neko bi rekao – nije puno, ali kolike su njihove platice, sve je puno – kaže Nada.

Ne zna, kaže, da li bi im bilo bolje da je Omarska opština, ali ovako ne valja.

– Možda bi i bilo bolje, gore nam biti ne može. Vrijedi pokušati. Bar bismo ovdje mogli dokumente izvaditi, možda bismo dobili i banku, da imamo gdje podići penziju, možda bi bilo i više posla za našu djecu i više autobusa za sela – kaže Nada.

Njene komšije iz Omarske bježe od fotoaparata. Neće da javno govore šta misle, da se ne bi „nekom zamjerili“. A neformalno, uz kafu i malu ljutu, itekako imaju šta da kažu.

Ni vodovoda, ni kanalizacije

A kažu da u svom mjestu, koje je do 1964. bila opština, ni danas, u 21. vijeku, nemaju ni vodovoda, ni kanalizacije, ni pristojnog trotoara. Da u rudniku radi svega dvadesetak mještana, jer se radna mjesta dijele rođacima iz drugih krajeva Prijedora.

– Rudnik nam odvuče vodu, svi smo morali zbog njih produbljivati svoje bunare, iz kojih se snabdijevamo vodom. A od tog vodovoda, koji najavljuju godinama, nema ništa, prazna je to priča – kaže jedan mještanin.

Drugi dodaje da ni od opštine nema ništa. I to je, veli, bila šuplja, predizborna.

– Ovi iz Omarske, što ih se nešto pita, svi su dobili direktorska mjesta po Prijedoru. I što bi se sad zamjerili gradonačelniku i SNSD-u – veli sredovječni Omarčanin.

Onda, kažu mještani, ima tu i matematike, one (među)nacionalne. Zar bi išta u BiH moglo bez toga!

Računica

Omarska je skoro sto posto srpska mjesna zajednica. A i Kozarac, koji je skoro duplo veći od Omarske, a sto posto je bošnjački, traži opštinu.

E sad, ako daju Omarskoj opštinu, a Kozarcu ne daju, u gradu Prijedoru bi Bošnjaci postali „skoro većina“. A ako daju opštinu i Omarskoj i Kozarcu, onda bi Prijedor, inače treći najveći grad u RS, opasno oslabio: ostao bi bez trećine stanovništva i bez ogromnog komada budžeta i teritorije.

– Kako god okreneš, po vladajuću većinu na čelu sa SNSD najbolja opcija je da ostane ovako kako jeste. A njih se pita – umuje jedan lokalni analitičar.

Razgovarali smo i s jednim privrednikom, koji je prisustvovao sastanku s Dodikom, u oktobru prošle godine, kada je nastao video s početka ove priče.

– Vidjećemo se s predsjednikom u utorak u Mlječanici, pa ćemo ga priupitati šta bi s onim obećanjem – kaže ovaj sagovornik.

Ko zna, možda se opet na internetu pojavi neki video uradak sa sočnim državničkim vokabularom.

Bitka za rudnik

Dodik je prije izbora podržao izdvajanje Omarske, smatraju analitičari, prije svega zbog Rudnika željezne rude. Prihodi od rudnika u Omarskoj su godinama bili kamen spoticanja između vladajućeg SNSD i njihovog donedavnog koalicionog partnera DNS.

DNS je decenijama suvereno vladao Prijedorom, ali je ova stranka, baš uoči prošlogodišnjih izbora, objavila da napušta SNSD i ide u opoziciju.

– Dodik je strahovao da će DNS opet pobijediti, pa je htio da se Omarska izdvoji iz Prijedora, po istom principu, kako se ranije opština Stanari, koja ima rudnik i termoelektranu, otcijepila od Doboja. Međutim sada, kad je SNSD pobijedio u Prijedoru, pitanje je šta će biti – kaže sagovornik Srpskainfo blizak lokalnoj vlasti.

Infrastruktura

Predsjednik Savjeta MZ Omarska, Željko Romanić, vlasnik živopisnog preduzeća „Peti neplan“, kaže da podržava osnivanje opštine i da je on jedan od pokretača te inicijative.

– Ako dobijemo opštinu, infrastruktura, koja je u Omarskoj dobra, mogla bi biti još bolja – uvjeren je Romanić.

Na pitanje o kakvoj „dobroj infrastrukturi“ govori, kada u mjestu nema ni vodovoda ni kanalizacije, Romanić odgovara da će Omarska dobiti vodovod, uskoro, čim se završi projekat Crno vrelo.

– A kanalizacija bi u novoj opštini bila jedan od prvih projekata – kaže Romanić.

I KOZARAC TRAŽI OPŠTINU

Samo nekoliko dana poslije Omarske, i mještani Kozarca, u kojem žive gotovo isključivo Bošnjaci, pokrenuli su inicijativu za osnivanje opštine. Korodinator inicijative Sead Čirkin, nekad političar iz SDA, a danas penzioner i eko – poljoprivrednik, tvrdi da im „stalno podmeću klipove“, ali da neće odustati.

– Recimo, ponudili smo univerzitetu, koji je radio elaborat za Omarsku, da i nama to urade. Zavlačili su nas mjesecima i na kraju odbili. Ali, imamo mi obazovanih ljudi u Kozarcu, pa smo sami napravili elaborat – kaže Čirkin.

Tvrdi da ostanak Kozarca u sastavu Prijedora „nema nikakvog smisla“, jer stanovnici ovog mjesta već 30 godina „faktički žive samostalno“.

– Sve što imamo, izgradili su mještani, sve radimo sami, jedino porez ne možemo plaćati sami sebi – tvrdi Čirkin.

Dodaje da Kozarac ima oko 20.000 stanovnika i brojne privrednike, koji godišnje u budžet grada Prijedora uplate oko tri miliona evra, a ne dobiju ni marke.

Kozarac je staro mjesto, koje se prvi put u pisanim dokumentima spominje 1334. godine, a do 1963. je imalo status opštine.

srpskainfo.com