Na Kozari je oko 200 kilometara označenih pječaških staza, od kojih je 50 kilometara na prostoru Nacionalnog parka, dok su za penjače najatraktivnije tri „via ferata“ staze, kojima se penje uz pomoć sajli na strmim dijelovima planine.

Najvjerniji pješaci na Kozari su članovi Planinarskog društva „Klekovača“ iz Prijedora, kojih ima oko 150.

Aktivni planinar u devetoj deceniji života je Prijedorčanin Milan Obradović (82). On za Srpskainfo priča da planinari 68 godina. Ni ove godine nije propustio marš na Kozari dug oko osam kilometara, a povodom dana Grada Prijedora.

– Moje generacije nema više, na prste ih mogu izbrojati. Malo se bavim i vodenim sportovima, ali planinariti može i nepismen, i star i mlad. Preporučujem planinarenje, pogotovo u informatičko doba, kada se samo drže kompjutera i gledaju telefoni, a ljudske osobine ne cijene. Bio sam prvi na Triglavu 1956. i to je moji najveći uspjeh – priča Obradović.

Okupljanje planinara ne propušta i najstariji među njima, Vladimir Grublješić (92). On za Srpskainfo kaže da zbog problema sa srcem ne može da učestvuje u svim pohodima, ali svaku nedjelju provodi u šetnji na nekom ravnijem dijelu Kozare.

– Slabo mi srce radi, ali Mrakovica je zbog crnogorice puna kisika. Kada se vratim kući puno se bolje osjećam; to je vazdušna banja. Za vrijeme Kraljevine Jugoslavije na Kozari je bilo 36 vikendica. Doktor Mladen Stojanović je ovdje imao vikendicu s teniskim igralištem. Blagotvorno je provesti ovdje vrijeme – priča Grublješić, koji je napunio sedam decenija planinarskog staža.

Član Upravnog odbora Planinarskog društva „Klekovača“, Draško Zgodić, kaže da je Kozara odlična za početnike u planinarenju, jer je planina blagih vrhova.

– Osim za početnike, Kozara je zbog svojih strmih dijelova dobra za trening prije posjete visokim planinama. Najveća atrakcija na Kozari su sada „via ferata“ staze. Imamo tri i duge su od 30 do 60 metara. To su vertikalne staze na stijenama i na njih se mogu penjati samo iskusni penjači, dok se ostali mogu popeti uz pomoć sajle. Kozara je odlična i za biciklizam. Najveći naš problem je što nemamo kulturu boravka u prirodi. Ja i moji drugari smo imali sreću da smo imali sjajnog profesora Đurađa Puhalića, koji nas je u srednjoj školi uveo u svijet planinarenja, koji smo zavoljeli i u njemu ostali – priča on.

Zgodić ističe da veliki broj ljudi ima loš odnos prema čuvanju prirode.

– Puno je smeća, čak i na mjestima gdje ne možete povjerovati da je neko nešto donio i bacio, pa nas bude sramota gostiju koji nam dođu, recimo iz Slovenije. Često imamo akcije čišćenja, ali to nije dovoljno – tvrdi on.

Planinari „Klekovače“ su posebno ponosni na svoj planinarski dom na Kotlovači.

Njegova izgradnja je počela 1957. godine, ali je nakon rata opljačkan i uništen. Predsjednik PD „Klekovača“, Dragan Romčević, kaže za Srpskainfo da obnova Doma od 2010. ne bi bila moguća bez dobijenih donacija od međunarodnih organizacija, ali i Grada Prijedora i Vlade RS.

– Imamo jedan od najuređenijih planinarskih domova u čitavoj BiH. Ima 43 ležaja i 12 pomoćnih, salu za prezentacije i radionice i salu za dnevni boravak, kao i uređen prostor oko doma, terasu – objašnjava Romčević.

Ističe da je cilj „Klekovače“ privući što više mladih da zavole planinu.

– Ljudi sjede kod kuće i kažu da ništa nema, ali kada dođu na Kozaru onda vide da to nije tako. Posjeta vikendom je prevelika, ali radnim danima znatno manja. U Nacionalnom parku smo uveli sadržaje za posjetioce, kao avantura park, prilagođene pješačke staze i biciklističke staze, koje inače ne koristi veliki broj ljudi. Više je onih koji dođu i kažu da je gužva za parking, naprave krug od pola kilometra i čekaju gdje će ručati. Nacionalni parkovi na zapadu ne služe samo tome – poručuje Romčević.

HOTEL I TITOVA VILA

U poslednje dvije godine na Kozari ne radi jedini hotel „Monument“ zbog stečaja koji je pokrenut u preduzeću njegovog vlasnika. Vladimir Grublješić kaže da se nedostatak smještaja osjetio za vrijeme velike posjete domaćih turista, koji zbog epidemije virusa korona ne napuštaju granice BiH. Grublješić je svjedočio i Titovoj posjeti Kozare 1972. kada je otvoren spomenik na Mrakovici.

– Tada su u zgradi, koja je bila opštinska, sagrađene dvije sobe i dva kupatila, za Tita i Jovanku. Prespavali su tu jednu noć, a nakon toga ta „Titova vila“ je bila otvorena za sve kao restoran. Nakon rata pripala je Rudniku željezne rude „Ljubija“, da bi potom postala vila Vlade RS. Političari dođu tu jednom godišnje. Šteta je da to nije otvoreno za posjetioce – uvjeren je Grublješić.

srpskainfo.com