Rođena je pod nesrećnom zvijezdom. Cijeli život nesreća je prati. Izgubila je dvoje djece. Unuke je hranila i školovala u neuslovnoj baraci. Još jedina joj je želјa ostala da useli u novu kuću. Dvadeset godina je u baraci i kaže da joj je sve dosadilo, ali da i u osamdesetoj ima snage da se još bori. Ne zna šta će naredne zime za ogrevno drvo. Dosad ga je na kredit nabavlјala od skromne penzije, sad više ne može.
Ko se rodi nesrećan, cijeli život nosi taj pečat sudbine. Osam decenija nosi ga i Milka Golubovac. Krenula je patnja odmah po rođenju. I Milka je jedno od mnogobrojne kozaračke djece, koja su 1942. godine rođena u ofanzivi na Kozari. I njoj je zbjeg bio prva domovina. Oca Branka Maksimovića nije zapamtila. Otišao je u rat i nikada se nije vratio. Možda ga je ubila ofanziva kad je Milka rođena, možda neka druga borba i ofanziva, nikad se nije saznalo. Kroz sve ofanzive Drugog svjetskog rata i zbjegove kozaračke, majka Zorka sačuvala je Milku i njene tri starije sestre. Kidale su se i ruke i leđa nosajući djecu, ali Zorka se nije predavala.
Nije se predavala ni kada je rat završen, ali bez muške ruke u kući, bilo je teško hraniti djecu. Nadničila je mati po selima Kostajnice, a četvoro male djece čekalo je kod kuće koricu hlјeba. U to vrijeme, za cjelodnevno kopanje kukuruza, nadničari su mogli da zarade kilogram brašna. A šta je to za četvoro vječito gladnih usta. „Bili smo bijeda, evo i danas. Ne kukam, ne jadam se, ne može to ništa pomoći. Samo imam potrebu da to nekada nekome kažem“, sabira Milka svoj život u nekoliko riječi.
OSNOVNU ŠKOLU ZAVRŠILA U NAJMU
Imala je Milka veliku želјu da ide u školu, ali nije mati mogla da za sve četiri kćeri obezbijedi i najminimalnije što je trebalo za školu, koja je još i bila daleko od rodnog Mrakodola. Bila je uporna pa je prihvatila da tako mala ide u najam. U tom najmu živjela je u tuđoj kući, rano ustajala da napase stoku i prije odlaska u školu uradi još neke poslove. Sjeća se Milka da je „najmenisala“ kod Stevanije Kukrika i da je ta žena bila dobra prema njoj. Kada je bila četvrti razred osnovne škole, goneći stoku na ispašu, Milku je ujela zmija otrovnica. Išarala se noga kao leđa otrovnice šarke, a konjska kola i konji komšije Duje Latinovića odvezli su je doktoru. Po nagovoru komšinice, Stevanija kod koje je bila u najmu, Milku od doktora svraća kod „Ćoravke“, žene koja je „očitavala“ zmijama. „Bila sam iscrplјena i uplašena. Stavila me da sjedim ispred nje i nešto čantala. Kad je završila, rekla je Stevaniji da ne smijem zaspati 24 sata, inače ću umrijeti. Kad mi se prispava, vodali su me po kući i seoskom putu. Jedva sam izdržala“, prisjeća se Milka prvog ugriza otrovnice. I u petom razredu, dok je čuvala stoku, Milku je ponovo ujela šarka. I ponovo noga u bojama zmije, i strah, mučnina, malaksalost…
Preživjela je i to bez odlaska doktoru. „Ćoravka“ je ponovo bajala i „čitala“ zmijama, a Milka uplašena i nepomična sjedila ispred nje. Odveli su je kući, ponovo joj nisu dali da spava 24 sata. Ni danas ne zna kako je to preživjela. Možda je malo postala otpornija nakon prvog ujeda. Možda zmija nije izbacila dovolјno otrova da je ubije. Možda ju je spasio „vrhovni komandant“, koji „odozgo sve gleda i usmjerava“, u koga nesebično vjeruje. Kako god da je i zbog čega bilo, godinama kasnije kada bi vidjela zmiju, Milka je padala u nesvijest. Danas nesvijesti više nema, ali kada ugleda zmiju, zadrhti sva i dugo nepomično stoji.
Kada je u najmu završila osnovnu školu, želјela je da nastavi školovanje, ali samohrana mati sa četvoro djece nije mogla da joj udovolјi. Danima je molila majku da je nekako upiše u srednju školu. Upornost se isplatila. U tadašnjoj opštini Bosanska Kostajnica uslišili su molbu majke Zorke da joj najmlađu Milku, o trošku države, upišu na krojački zanat u Bosanskom Novom. Praksu je obavlјala u tada poznatoj Tvornici konfekcije „Sana“, gdje se i zaposlila nakon završetka zanata. Neke želјe su se tako ispunile, ali onda život poslije toga nastavi i svoju i njenu dramu i nesreću. Sa 22 godine udala se u Volinju (Dvor na Uni) za Ranka Golubovca. Izrodili su troje djece.
Radovala se mlada majka Milka svome Branku, sinu prvencu, koga je rodila 1965. godine. I sve je bilo dobro dok „đavo nije prste umiješao“. U osamnaestoj godini Branko se iznenada razbolio. Meningitis (upala mozga) ga je srušio u komu, u kojoj je bio osam mjeseci. Tih osam mjeseci za Milku su bili čitava vječnost, 800 godina patnje i nade. A onda…nada je ugašena, a patnja se ustostručila. Prvog novembarskog dana 1983. majčin jauk pocijepao je jesenji dan u Volinji. Umro je njen Branko. „Umro je i veliki dio mene, ali život je morao ići dalјe“, kaže Milka za “Kozarski vjesnik” tužnog pogleda i lica umivenog suzama.
DRVENA ŠUPA KAO NOVI DOM
Takav gubitak majka nikada ne preboli. Nije ni Milka. I taman kada je prošlo dovolјno vremena da se malo sabere i zaustavi svakodnevne suze, rat ju je 1995. otjerao sa ognjišta. Pet godina se mučila po neuslovnim kolektivnim smještajima Vojvodine i Banjaluke. U lјeto 2000. godine, ona i muž joj Ranko dobili su plac u prijedorskom naselјu Stari voćnjak. Gola ledina bez igdje ičega. Ni struje, ni vode ni pristupnog puta. Napravili su šupu od dasaka i u njoj započeli novi život i dalјe pun patnje, ali i nade da će biti bolјe. Uz pomoć komšija, takođe raselјenih lica, napravili su malo veću baraku od prethodne, u kombinaciji cigle i dasaka. I nastavili mukotrpan život, sa istom onom nadom da će jednog damna sve biti bolјe i drugačije i da će doživjeti da umorne i misli i ruke, odmore u novoj kući dostojnoj čovjeka.
Po mislima i snovima Milke Golubovac, ta nada se „kotrlјa“ dvadeset godina i konačno bi mogla biti ostvarena. Kroz regionalni program stambenog zbrinjavanja raselјenih lica, koji finansira Evropska banka, i podršku grada kroz infrastrukturu, Milka i još četiri porodice raselјene iz Hrvatske, do kraja godine dobiće novi krov nad glavom. „Uzbuđena sam, potresena, dvadeset godina čeka taj trenutak. Išla sam stalno u opštinu i znam da sam bila dosadna, ali ko god vidi u kakvim uslovima živim, razumjeće“, otima se uzdah iz staračkih grudi.
Milka i njen Ranko žive od skromnih penzija. Zajedno, dobiju oko 460 maraka. Dok su mogli, hranili su svinje. Sad su tu samo koja kokoška i bašta, koliko se može. A staračke ruke i leđa i ne mogu mnoogo. Čekaju tu novu kuću. Milka kaže da neće biti lako ni taj stres preživjeti. Prošlo je mnogo godina, prošla je i nekadašnja snaga, a emocije će da navale i da je odnesu u prošlost, koja će iznova da joj u sjećanje vrati sve nesreće njene. Da bi živjela koliko bilo normalno, bježi Milka od prošlosti teške. Ali, ne može uvijek pobjeći, pogotovo kada se suoči sa samom sobom. „Sjedim često nepomična i razmišlјam. Kad vratim film unazad, grozno mi je. Tješi me da će biti bolјe pa mi bude lakše“, tužnim, ali sabranim glasom govori statrica Milka. Okrijepi je ta nada i tako iz dana u dan, u njoj se tuku bolna prošlost i vjerovanje da još uvijek može biti bolјe.
ZNAM, PITAĆEŠ KAD MI JE KĆERKA UMRLA
U odnosu na to šta je sve kroz život prošla, koju muku izdržala, baka Milka pribranim korakom korača kroz život. I svoj krst nosi hrabro i dostojanstveno. Negdje u toku razgovora, rekao sam joj, „još nešto moram da pitam“. Nije čekala da postavim pitanje, rekla je: „Znam šta ćeš me pitati, kada mi je umrla kćerka“. Nastalo je ćutanje, a lice starice ponovo su umile suze. U 35. godini života, njena Brankica umrla je 2004. godine. Slomilo je to majku, ali morala je da nastavi dalјe, dvije unuke ostale su kod nje. Sa svojim Rankom, othranila je i iškolovala Milka unuke u neuslovnoj baraci. I danas nosi teret velike tuge te dječice, koja su sanjala da imaju kuću, svoju sobu i kupatilo, kao mnogi vršnjaci. Volјela bi Milka da je kuću dobila kada su unuke bile s njom. Da im bude lakše, da im bude lјepše, da im djetinjstvo ne prođe u nesrećnoj baraci, kada su već majku izgubile.
kozarski.com