Sjećam se iz djetinjstva da su heroji ulice bili oni koji su smjeli da se suprotstave onima dve ili tri godine starijima od sebe ili pak oni što ne bi odstupali od gurkanja i tuče sa agresivnim romom Fadilom i njegovim gangom sa Urija koji je surovo vladao svuda gdje je postojao neki ringišpil ili automobili na sudaranje. Bilo je šmekerski i da se pomarišeš sa više dječaka iz kraja ili škole zbog časti ili djevojke.
Danas su pravi heroji ulice neki drugi, manje prepoznati ljudi. Neki lokalni alhemičari koji bez ozbiljne podrške društvene zajednice u kojoj žive, čine čuda u improvizovanim halama za košarku. Ko god se ozbiljno bavio bilo kojom aktivnošću, zna koliko je teško nešto proizvesti, a ovi ljudi proizvode druge zdrave ljude. Za jedno društvo je to od nemjerljivog značaja. Nema jasnog KPI-ja za mjerenje.
Ako vi u nekom sportskom kolektivu u svakom trenutku godine imate 100 – 120 djece u trenažnom procesu mlađih kategorija kluba, onda je to zaista fenomenalno. Gledao sam te dječake i djevojčice kako protekla dva ljeta idu na treninge u 8 ujutro ili 19, 20 sati uveče, kako biciklima dolaze iz Brezičana, Čirkin Polja, Pećana, kako ostaju poslije treninga da šutnu još neku loptu na koš, probaju „step back“ dribling, ili polaganje iz prodora kontra rukom, .. To ti je burazere ozbiljan indikator inficiranosti košarkom i takvo stanje ne može da se kupi ili naredi. To je ljubav, čovječe! To je svojevrsna strast i slast.
Pazi dalje, u poslednje dve godine jedan takav mali klub proizvede 8 reprezentativaca mlađih selekcija Republike Srpske, BiH i Republike Srbije i nikom ništa!? Kao da je sve to normalno. Jeste normalno, obzirom na posvećenost, znanje, uloženu energiju i entuzijazam dvojice osnivača i nekolicine trenera, ali apsolutno nije normalno da jedan grad ne podrži sistemski i ozbiljno ovako važan kolektiv. To je naprosto nenormalno, a vjerovatno i nemoralno (Gradonačelniče Pavloviću, spavaš li mirno?)!. Procjenjujem da moj voljeni FK Rudar Prijedor ove godine ima budžet od 700-800 hiljada KM. Samo dvadeseti dio ove sume godišnje bi bio dovoljan da ovi mali košarkaši imaju siguran prevoz na utakmice i turnire, bezbrižnost trenera oko minimalne zarade i samim tim punu i bolju fokusiranost na sam košarkaški rad i napredak, itd.
Na kraju, ne znam da li znate, ali kada bi vam neko rekao da u vašem gradu rastu dva brata košarkaša koji će možda sutra biti poznati kao drevni šibenski košarkaški i bratski dvojac Petrović, da li bi ste bili iznenađeni i da li biste im pomogli da ostvare svoj puni potencijal? Tako nešto zaslužuje svako dijete, ne samo oni, ali nekad je dovoljno i samo to da naša djeca nisu non stop na raznim smartphonima i „device-vima“, pa smo svi već pobjednici. To je borba za opstanak, leptijebem!
KK Huntersi Prijedor, vižljasti košarkaški lovci rasuti po pitomim potkozarskim brežuljcima, hvala vam na ljubavi i radu sa moja dva klinca ovo ljeto. Sa vama sam im približio sve ono što u mom zavičaju sportski valja – timski duh, disciplinu, ljubav, sportsku vještinu i entuzijazam.
Pomoć i veliku podršku nas običnih, malih ljudi, uvijek ćete imati. Zaslužili ste je pošteno, tamo gdje se u košarci i zaslužuje, na parketu, a nadam se da će se i neki savjesni „gradski oci“ zapitati da li čine grijeh prema sopstvenom gradu i njenoj mladosti, pa vam pružiti valjanu podršku bez obzira na političku, vjersku, polnu ili rasnu pripadnost.
To bi bilo jedino ispravno.
20-08-2021
Ognjen Vlačina