Zaštićeni svjedok Tužilaštva Bosne i Hercegovine je ispričao da je u ljeto 1992. godine bio angažovan na prevozu zarobljenika sa stadiona u Ljubiji u Prijedoru do provalije gdje su ubijani, uglavnom pucnjima u glavu.

Zaštićeni svjedok S-4 se prisjetio zadatka koji je dobio u ljeto 1992. godine kada je od dispečera firme “Autotrans” dobio zadatak da uzme “zglobni” autobus i ode u Ljubiju gdje mu je policajac rekao da sačeka.

Naveo je da je otišao u stan kod prijateljice, a predvečer je čuo buku, galamu i jauk.

Kada je izašao, čuo je da se radi o zarobljenim muškarcima muslimanske nacionalnosti. Tada mu je, kako je naveo, neko od policajaca rekao da okrene autobus u suprotnom smjeru, pored stadiona.

“Kod stadiona sam vidio da su ljude počeli da kupe u autobus. Ti ljudi su bili na stadionu. Mislim da su bili postrojeni, okrenuti prema stadionu. Bilo je dosta muškaraca”, opisao je svjedok S-4.

Naveo je da su muškarci po naređenjima ulazili u autobus dok je on bio ispred, a obezbjeđenje su, dodao je, vršili policajci. Kazao je da su zarobljeni muškarci bili umorni i preplašeni, a dvojicu ili trojicu njih su unijeli u autobus. Kako je opisao, bili su mrtvi ili bolesni.

Nakon toga, svjedok je kazao da su krenuli prema rudniku u Ljubiji, a za vrijeme vožnje, desetak minuta prije nego će se zaustaviti, svjedok je rekao da je čuo da se nešto dešava u autobusu. Navodi da je stekao utisak da je neko od žrtava iskočio iz autobusa i čuo je pucnjavu.

“Poslije toga nastavljamo još nekih desetak minuta i stajemo. Stao sam na neko proširenje s lijeve strane makadama. Lijevo od mene je bila velika rupa. Dešava se to što se dešava, malo mi je neprijatno to da kažem (…) Naređeno im je da izlaze, dva po dva. Oni koji su izgledali kao mrtvi su izbačeni”, govori svjedok.

Svjedok kaže da zarobljenike policija sprovodi na rub ceste, iznad provalije i ubijaju ih pucajući u njih. Kako navodi, nažalost sve je vidio i opisuje da je bilo tragično, te dodaje da im je pretežno pucano u glavu.

Rekao je da je stekao utisak da to bili civilni policajci.

Prema njegovom kazivanju, to je trajalo oko pola sata do sat i nakon toga je nastavio put prema Prijedoru. Pojasnio je da tog dana zadatak, odnosno vožnju, nije mogao niti smio odbiti.

Za učešće u nezakonitom zarobljavanju i zatvaranju 120 muškaraca – koji su bili zatvoreni u Domu u Miskoj Glavi, a potom i na stadionu u Ljubiji – te njihovom mučenju i ubistvima počinjenim krajem jula 1992. godine, optuženi su Slobodan Taranjac, Miodrag Glušac, Ranko Babić, Ranko Došenović, Rade Zekanović, Zdravko Panić, Trivo i Milan Vukić, Slobodan Knežević i Milorad Obradović.

Prema optužnici, Taranjac je bio predsjednik Kriznog štaba u Ljubiji, Glušac zamjenik komandanta 6. ljubijskog bataljona Vojske Republike Srpske (VRS), Došenović pomoćnik komandanta bataljona za bezbjednost, a ostali pripadnici čete iz Miske Glave, odnosno vojne i civilne policije.

Svjedokinja Ankica Praštalo je ispričala da je do 22. maja 1992. godine radila u Rudniku željezne rude u Ljubiji, na poslovima referenta za obračun proizvodnje. Kaže da je tog dana došao do nje komšija koji je od nje tražio ključeve prostorija rudnika zbog komande.

Rekla je da je komšiju poslao Taranjac, kojeg je poznavala odranije. Ponašanje Taranjca prema njoj, svjedokinja opisuje da je bilo komšijsko, te da nije shvatila da je odnos bio “podređen ni nadređen”.

Njoj je predočen iskaz iz istrage u kojem je navedeno da se Taranjac prema njoj ponašao kao šef. Praštalo je pojasnila da je vjerovatno tako rekla i da Taranjac inače ima “svečaniji” nastup.

“On meni nikad nije bio šef. To je bio trenutni osjećaj”, rekla je ona.

Kazala je da je kasnije dolazila u prostorije rudnika, najviše “zbog potreba kancelarije i direktora”.

Predočena joj je izjava iz istrage iz koje je pročitano da je povremeno dolazila na poziv Taranjca. Svjedokinja je rekla da se ne sjeća, da je davno bilo i da ne može odgovoriti na to.

“U prostorijama rudnika kada sam boravila viđala sam civile, vojnike i policajce”, navela je ona i dodala da nema zvaničnih informacija o zarobljenim muslimanskim muškarcima u Ljubiji.

Na početku suđenja, predsjednik Sudskog vijeća Staniša Gluhajić je rekao da je Odbrana drugooptuženog, odnosno advokat Nebojša Pantić tražio odgodu suđenja zbog izmjena i dopuna Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine koje je donio bivši visoki predstavnik Valentin Inzko.

Vijeće je odbilo taj zahtjev, smatrajući da je ovo otvoreni predmet u kojem Odbrane mogu osporavati biće krivičnog djela, a tužilac Izet Odobašić je rekao da pitanje izmjene zakona nema nikakve veze sa ovim suđenjima i da Odbrane vršenjem profesionalne djelatnosti ne mogu dovesti do kršenja zakona.

Naredno suđenje je zakazano za 13. septembar.

detektor.ba – BIRN