Svetom liturgijom i parastosom u crkvi Rođenja Presvete Bogorodice na Pašincu, te polaganjem vijenaca na spomenik “Za krst časni” i u spomen sobi u kasarni “Žarko Zgonjanin” u Prijedoru, obilježena je danas 30. godišnjica osnivanja dviju ratnih brigada – Pete kozarske ,43. motorizovane i jedinice Ministarstva unutrašnjih poslova.

Gradonačelnik Prijedora Dalibor Pavlović rekao je da su prijedorske brigade imale više od 17.000 boraca i da su prešle put duži od 12.000 kilometara “braneći naš grad i našu Republiku Srpsku, bez ijedne mrlje u svojoj viteškoj borbi”.

“To nam dovoljno govori o kakvim se ljudima, borcima i junacima radi. Danas obilježavamo njihov dan, jer to je najmanje što možemo učiniti za borce koji su izgubili živote stvarajući i braneći Republiku Srpsku. Na nama je da čuvamo sjećanje na poginule borce i da se vječno zahvaljujemo njima, njihovim porodicama i preživjelim borcima koji su stvorili Republiku Srpsku i branili grad Prijedor”, rekao je Pavlović.

Predsjednik Boračke organizacije grada Prijedora Zoran Predojević izjavio je da je ratni put ovih jedinica bio posut trnjem, od Zapadne Slavonije i do odbrane svoga grada 30. oktobra 1995. godine, te da je život izgubilo 575 boraca.

“Bile su to multietničke jedinice, a nismo bili agresori, nismo bili oni koji napadaju Prijedor ne znam odakle, nego smo branili svoj grad i odbranili kao i 30. maja 1992. godine. Ovo je naš grad i ovo je naš datum koji ćemo dugo godina obilježavati”, rekao je Predojević.

On je istakao da je poruka današnjeg dana – desilo se, ne ponovilo se.

“Svako onaj ko želi rat, neka se njemu desi, a nas neka pusti. Ja omladini želim da se u ovom gradu osjeća dobro, a politici poručujem da se obezbijedi lagodniji život, da se nađu radna mjesta i da nam omladina ostane na ovim prostorima”, poručio je Predojević.

Ostoja Barašin bio je načelnik štaba, a potom i komandant Pete kozarske brigade koja je postojala u bivšoj JNA kao rezervni sastav, njegujući u to vrijeme tradiciju Pete kozarske partizanske brigade, a koja je u Odbrambeno-otadžbinskom ratu morala postati i ratna, uz neophodno dodatno popunjavanje ljudstvom i tehnikom, prešavši ratni put od Zapadne Slavonije 1991. do sanskog ratišta 1995. godine.

“Na tom dugom ratnom putu izvršili smo sve zadatke, prije svega u nastanku, a onda i u odbrani Republike Srpske. Ostavili smo ogroman trag. Moramo biti ponosni na ratni put Pete kozarske i ovo što danas ovdje radimo je da ne zaboravimo dugi i teški ratni put, da se prisjetimo zbog čega se ratovalo i da čuvamo te tekovine koje smo stekli u ratu”, poručio je Barašin.

Borislav Bojić bio je komandant više ratnih jedinica različitih nivoa.

“Meni je bila čast, a i ponos, što sam imao priliku da komandujem, potpuno sam siguran, najboljom jedinicom toga ranga u Vojsci Republike Srpske i mogu da kažem da jedinice u kojima sam ja bio i borci s kojima sam ja ratovao su zaista pokazali da ni na jednom frontu nismo izgubili nijednu bitku i da smo ratovali u skladu sa Ženevskom konvencijom jer smo nju nosili u svojim porodicama”, naveo je Bojić.

On je naglasio da se klanja žrtvama i poginulim borcima koji su stradali u ratu.

“Prijedorske jedinice su pokazale da su širom Republike Srpske stajale u odbranu srpskog naroda, poseban doprinos dale u odbrani grada, ocrtale granice zapadnog dijela Republike Srpske i pokazale da mogu zaustaviti prodor više vojski kada je došlo do pada Republike Srpske Krajine – HV-a, HVO-a i Armije BiH, koje su bile podržane NATO paktom”, dodao je Bojić.

prijedorgrad.org