Ima nekih dvoje, ona gluvonijema, on gluv, teška bijeda i sirotinja, živi čemer. Kad naiđu kraj moje kuće, psi polude. Inače su mirni, ne laju na prolaznike, ali na to dvoje ’oće potrgati. Valjda osjete taj strah od života, tu izgubljenost, nesigurnost, šta li, priča poznanik koji je na dan izbora bio u biračkom odboru na mjestu na kojem su došli glasati i ovo dvoje. Kada su završili, izašli iz kabina i ubacili listiće u kutije, prišli su ženi koja je bila posmatrač na tom biračkom mjestu i dali joj ceduljicu. Teoretski, imali su 50 odsto šanse da priđu nekom ko je na strani onih koji su im ceduljicu dali, ali se to nije desilo. Žena je pročitala, pitala šta je ovo, otkud vam ovo, ko vam je ovo dao, ne može to tako… i prijavila slučaj Centralnoj izbornoj komisiji.

Na prijevremenim izborima za gradonačelnika Prijedora 12. decembra SNSD je pobijedio DNS. Prvi su imali neformalizovanu podršku još sedam političkih partija (SP, SPS, US, NDP, Prva SDS, Demos i NPS), a na terenu i osme.

„Hvala i Socijalističkoj partiji Srpske koja je, i pored stava gore njihove partije, s nama ovdje i to govori na koji način, a kad sam došao ovdje, ovaj (okreće se ka Bursaću: Smijem li to reći?), kad sam došao ovdje, znajući kakvi su odnosi, pitao sam Sašu gdje je ovdje PDP (smije se). Znaju ovdje lokalni ljudi zašto ja to kažem (smije se).“ (Milorad Dodik, Prijedor, 27. novembra 2021. godine)

Drugi su imali formalizovanu koaliciju sa SDS-om i PDP-om i neformalizovanu podršku Nebojše Vukanovića, a predsjednik SPS-a Goran Selak odustao je od potpisivanja koalicionog sporazuma (28. oktobra u Prijedoru).

Bez obzira na to što je u igri 12 političkih subjekata, stiče se utisak da su borbu vodili samo SNSD i DNS. I da su rezultati izbora rezultati te borbe. A da su ostali bili posmatrači, manje ili više zainteresovani za ishod, ali ne i aktivni na terenu na način kako bi bili da se bore za svoju stranku primarno. Što je, valjda, i očekivano i normalno.

Zainteresovanih za ishod daleko više bilo je na strani SNSD-a. Ta politička partija u Prijedoru je posljednji put (grado)načelnika imala 2000. godine, od kada je konstantno u Prijedoru vlast, a onda je tri izborna ciklusa gubila od DNS-a (od Marka Pavića dva puta Aleksandar Kesić i jednom Drago Tadić), da bi 2016. godine pristala na dogovor stranačkih šefova da ni nema svoga kandidata, nego da, kao (neformalno) zajedničkog, podrži tadašnjeg kandidata DNS-a Milenka Đakovića. Na lokalnim izborima 2020. godine, nakon pune dvije decenije, SNSD osvaja mjesto gradonačelnika. To je značilo mogućnost da se i kreira vlast, a ne samo da se učestvuje u njoj, što je u godinama dominacije DNS-a stvaralo i produbljivalo frustracije (takođe i opravdano i očekivano).

Otkad je 23. decembra prošle godine SNSD u Prijedoru i formalno preuzeo dominantnu ulogu u donošenju odluka, istisnuvši DNS, a okupivši stranke sa skromnim ili nikakvim izbornim iskustvom (izuzev SP-a, PDP-a i, dijelom, bošnjačkog bloka), pa sve do iznuđene ostavke gradonačelnika Dalibora Pavlovića, znatan broj ljudi je ili prvi put uveden u javni sektor ili dobio pozicije unutar sistema do kojih redovnim putem ne bi došao. U Gradsku upravu, javne ustanove i javna preduzeća kojima je osnivač grad i u institucije čije upravljačke strukture bira i imenuje republički nivo, došli su ljudi kojima pobjeda kandidata SNSD-a znači ostanak i opstanak na tim pozicijama. Priliv ljudi (ili učvršćivanje položaja) nastavio se čak i nakon ostavke, jer ne treba zaboraviti da je na dan kad je Dodik javno zatražio da se gradonačelnik povuče, 7. oktobra, Pavlović potpisao konkurs za dva radna mjesta – recepcionar i stručni saradnik za poslove mjesnih zajednica, a 13. oktobra zamjenik gradonačelnika Žarko Kovačević konkurs za izbor i imenovanje sedam od osam načelnika odjeljenja Gradske uprave – istog dana kada je preuzeo dužnost prvog čovjeka grada. Treba uračunati i ljude koji su u sistemu, ali nemaju ugovore o radu na neodređeno vrijeme, jednako kako se tom alatkom služio i DNS. U toj masi ljudi uključenih u sistem najzainteresovaniji za pobjedu SNSD-a vjerujem da su bili bivši DNS-ovci (koji čine gotovo 40 odsto koalicije okupljene oko SNSD-a). Jer gdje da se vrate ako i novi „njihovi“ izgube vlast kao i stari.

Najteži, pak, zadatak imao je Mirsad Duratović – da ubijedi Bošnjake da je Dodik prihvatljiviji od svih drugih (ili manje neprihvatljiv od drugih). Čitavom listom pažljivo prikupljanih i detaljno elaboriranih razloga pojašanjavao je urbi et orbi, kao što čini od kada je stao na stranu SNSD-a, zašto je DNS neprihvatljiv. Istovremeno, nije ponudio argumente zašto SNSD jeste. Kao predstavnik Bošnjaka sa najviše glasova na lokalnim izborima prošle godine, sudeći po rezultatima ovih izbora u sredinama sa većinskim bošnjačkim življem, nije uspio. (O tome šta njegovi sunarodnici misle o vladavini SNSD-a u 2020. godini u jednom drugom tekstu.) U silnim argumentima šta sve DNS čini lošim izborom za Bošnjake i pokušajima nametanja pogrešno izvedenog zaključka da loš DNS automatizmom znači dobar SNSD, nekako je, slučajno valjda, prećutao veoma bitan argument, ali samo iz njegovog ličnog ugla važan – da ga jedino pobjeda SNSD-a ostavlja na poziciji predsjednika Skupštine grada.

Uporedimo li izlaznost 2020. i sada, čak i pod (opravdanom) pretpostavkom da u Prijedoru ne živi 86.000 punoljetnih građana, ni tada ni sada, čak i da uobzirimo što se sada nije glasalo za odbornike, razlika je i dalje drastična – lani je na birališta izašlo 36.000, a sada 26.000 ljudi.

U procentima, lani je Pavlović s osvojenih 45 odsto glasova pobijedio Dragutina Rodića sa 36 odsto i Maju Dragojević Stojić sa 19 odsto. Slobodan Javor sada je osvojio 53 procenta, a Goran Predojević 41. SNSD je povećao skor za osam procentnih poena, DNS za pet, a svih ostalih 12 kandidata zajedno osvojilo je šest odsto glasova (te ih u ovom tekstu ni ne spominjemo), što u zbiru – i u krajnje uprošćenoj matematici – dovodi do procenta koji je SDS dostigao lani. Rukovodstva i PDP-a i SDS-a jesu i bila za zajedničkog kandidata Predojevića i jesu radila i odradila izbore na terenu, ali sinonim za prijedorski PDP i dalje su Ranko Smiljanić i Dalibor Grabež, pa sto praznih mjesta, pa ostali, dok je SDS-a nakon rasturanja stranke započetog (ili nastavljenog) reizborom Milana Tubina u maju 2019. tek nedavno oformio organe stranke i posao konsolidacije, te vraćanja ili zadobijanja povjerenja vlastite baze tek predstoji.

Poraz Gorana Predojevića doveo je do žestokog okršaja unutar opozicije ni sedam dana nakon izbora u Prijedoru. I prije i za vrijeme kampanje, i poslije izbora, pa čak i u aktuelnim sukobima političkih partija koje su ga kandidovale, Predojević je jedina tačka oko koje su složni i koju niko ni ne pokušava osporiti. U moru ružnih riječi koje ovih dana preko medija jedni drugima upućuju čelni ljudi opozicije u Republici Srpskoj, njega ni ovlaš, ni usput, ni posredno da šta zakači. U tome je veličina njega kao čovjeka i uspjeh njega kao političara.

Pobjedu Slobodana Javora ne treba umanjivati time što je manje od trećine ljudi glasalo niti što, po takođe svedenoj matematici, ima podršku svakog šestog građanina Prijedora (upisanog u centralni birački spisak). To ne čini protivkandidata boljim, jer on ima podršku svakog osmog sugrađanina. Jednako tako, ne treba govoriti da je birao narod, jer narod je, najvećim dijelom, ostao kod kuće. Na birališta su, najvećim dijelom, izašle stranačke armije – članovi, simpatizeri i oni koje su stranke na razne načine privoljele da glasaju. Kaže poznanik, sa dugogodišnjim iskustvom u građanskom posmatranju izbora, kad bi se političari zadali u vršenju vlasti koliko se zadaju da pokradu izbore, bili bismo Švicarska. A kaže jedan školski, oni svjesno i namjerno rade sve da narodu ogade izbore – tako lakše manipulišu.

Bez obzira na to što je tužilaštvo obustavilo istragu protiv Javora kao vršioca dužnosti direktora Doma zdravlja Prijedor zbog propadanja vakcina, a optužilo njemu podređenog radnika ove ustanove, dio javnosti razumio je vremenski okvir tužilačke odluke – poslije raspisivanja izbora, prije zvanične kandidature, a svega šest mjeseci nakon pokretanja istrage. Sjećam se pres konferencije o tim vakcinama – napetost između Javora i epidemiologa mogla se nožem sjeći. Iako je tužilačkom odlukom oslobođen, da tako kažem, komandne odgovornosti, a sav teret odgovornosti prenesen na radnika (početak suđenja je u januaru), ova će ga priča pratiti dok je živ. Ispaštaće tako svoj grijeh – što je bio punoljetan, a prihvatio se dužnosti u kompleksnom i visoko osjetljivom sistemu kakav je zdravsto, a sa kojom nema dodirnih tačaka ni po zvanju ni po radnom iskustvu. Što jedan kolega reče, isto kao što je za nekadašnjeg načelnika opštine Kurnogu prva asocijacija kako su ga vozali u tačkama.

Sada, Javor je od svoje stranke dobio (ili je primoran na) drugu šansu. Straha i opreza mu, ako se uči na svojim greškama, ne manjka. Sam ne može mnogo. Zato je na starijim mu stranačkim kolegama, vukovima u politici, posebno onima koji su odbili biti kandidati u ovo rovito vrijeme, da ga podrže, bezrezervno i bez kalkulisanja.

Pobjeda SNSD-a za grad Prijedor bi trebalo da je bolji ishod nego da se desilo suprotno. Praktični su i logični razlozi za to. Prvo, skupštinsku većinu i odjeljenja Gradske uprave čini SNSD sa svojim koalicionim partnerima i stoga su kompatibilni sa novoizabranim gradonačelnikom, a grad vapi za stabilnošću, a ne, na primjer, za mogućim opozivom. Drugo, republički nivo vlasti vođen je istom tom koalicijom, a naviknuti smo prihvatati – mimo zdravog razuma – da je to uslov za podršku kapitalnim projektima lokalnih zajednica. Treće, rizik u koji su dovedeni raspisivanjem prijevremenih izbora za nadati se da će ih učiniti agilnijima, umjesto što ne znaju odgovoriti na pitanje šta ste od obećanog uradili za deset, evo i 12 mjeseci. Samo nemojte redovne poslove Gradske uprave, nastavak višegodišnjih projekata i realizaciju ranije dogovorenih investicija predstavljati kao svoje uspjehe, od čega je sazdana predizborna brošura SNSD-a. To je kao kad bih ja rekla kako sam ja dobra novinarka: dolazim na pres konferencije, nosim sa sobom diktafon, uključim ga kad sagovornik priča i poslije to prekucam. Nemojte ni na pitanje šta ste uradili u ovoj godini odgovarati sa mi ćemo. A nemojte ni odgovarati post festum, pogotovo ako niste u stanju to učiniti smisleno. Evo, na primjer, na pretposljednjoj sjednici Skupštine grada ovo je bilo jedno od odborničkih pitanja, a zamjenik gradonačelnika Žarko Kovačević nije iskoristio priliku da odmah odgovori, nego je rekao da će to učiniti u pisanoj formi. U vrijeme pisanja ovog teksta ni to pitanje ni odgovor na to pitanje još uvijek nisu na stranici Skupštine, a veoma sam radoznala vidjeti šta je to urađeno za deset mjeseci, a više je nego za DNS-ovih 16 godina. Na konferenciji za medije Gradske uprave, održanoj, slučajno ili namjerno, posljednjeg dana predizborne kampanje, saznali smo da Kovačević smatra „da je ova Gradska uprava najbolja Gradska uprava do sada“, kao što je svojevremeno Duratović sam za sebe na sjednici Skupštine grada izjavio da je najbolji predsjednik Skupštine u posljednjih 15 godina. Ako takve kvalifikacije i stoje, ostali smo uskraćeni za pokazatelje iz kojih su izvedene.

„Pošto se često u posljednje vrijeme postavlja pitanje šta je ova Gradska uprava uradila, koje smo kapitalne projekte započeli koje završili, evo, ja ću reći vama svima svoje mišljenje. Znači, ulaganje u obrazovanje, ulaganje u mlade ljude koji studiraju, je najveći kapitalni projekat koji ćemo mi uraditi, ali ja shvatam zašto to neko ne može razumjeti. Neko ko je jedva uspio završiti srednju školu, naravno da to ne može da shvati“, rekao je Kovačević na toj presici. Možda je u pravu. Ali ne treba ni srednja škola da se shvati da se, ponavljam, na pitanje šta ste uradili ne može odgovarati sa mi ćemo.

Ima i četvrti razlog kojim pobjeda SNSD-a u Prijedoru može imati dalekosežne (i vremenski i prostorno) koristi po društvo u cjelini. Da je izgubio SNSD, taj bi se poraz dijelom pripisivao osvetničkoj pornografiji koja je dovela do ostavke prethodnog gradonačelnika. I Prijedor bi možda bio prekretnica i za sve naredne izbore. Ovako, to se nije desilo, te ni nema mogućnosti da se izborni rezultat tome pripiše. A diskreditovanje političkih rivala na ovaj način ušlo je u javni prostor zahvaljujući političarima i medijima i uspjelo ga zatrovati. Jad je i bijeda i politike i medija ako se javno mnijenje pokušava kreirati time ima li ko čiji snimak i kakav. Ko god se tome iskreno protivi, nevezano da li je i čiji glasač, prepoznaće taj aspekt izbornog rezultata u Prijedoru. U dilemi sam da li da kažem i bez obzira na to kako je, između ostalog, do rezultata došlo. Na onoj ceduljici s početka teksta pisalo je: Dom penzionera, 50 KM.

Katarina Panić – zamisli.ba