Našla ja momka. Rekao on svojoj mami kako se zovem. Molim?! Kakvo je to ime?! Da još nema i brata Damira? Godina je 1992.

Moju mamu jedna poznanica tih godina zaustavila na ulici da kaže da sumnja u to je li mama Srpkinja kad je mogla takva imena djeci dati. Mama joj se nagovori, jer ima, za to vrijeme, trostruki komoditet: 1) jeste Srpkinja, 2) sin i muž joj je na ratištu i 3) Ljilja svoje sklonila u Srbiju.

Moja mama je sinu dala ime po liku iz Gordane Marije Jurić Zagorke, a meni po svojoj jetrvi, Italijanki. Toj je Ljilji tada rekla: „Imaš sina, hraniš ga, ne daj bože da ti ikad bude kako je meni sada“. Pitam je je li se ikad, u ratu, kajala što nam je dala ta imena, bratu pogotovo, kaže nikad. Pa, jesi li se bojala da će stradati od „naših“, takvih kao ta Ljilja? Nisam, uvijek je bio s nekim iz Prijedora, znali su ko je, bez obzira na ime. Njenoj priji isto je u ratu bilo svejedno što sin nije Jovan, kako je ona željela jer je rođen na porodičnu slavu, nego je Mario, jer je tako u telegramu čestitke za rođenje sina napisao djever. Namrla se u ratu dvostrukih strahova, isto jer su znali ko je vojnik, bez obzira na ime.

Katarina? Šta si ti? Aaa? Student. Jer isti sam i ja komoditet imala prelazeći granicu. Nisu me to nikad, istina, pitali srbijanski graničari. Nego naši. Tako su, valjda, sami sebi kompenzovali to što nisu u zoni borbenih dejstava.

A sa Srbijancima jedno loše iskustvo za sedam godina koliko sam studirala i radila u Beogradu. Stariji čovjek u pedesetšestici psuje mi izbjegličku majku. Iz čista mira, osim što je čuo ijekavski izgovor. Kraj je 1993, tamo inflacija ona luđačka, neimaština teška, javni prevoz čeka se i satima, a kad se ljudi nakrcaju, vrata se više ne mogu zatvoriti. I kaže da se vratim odakle sam došla. Meni prva godina odvojenosti od porodice, ranjiva, pa plačem. Nisam izbjeglica, imam svoju kuću.

Cimerke u Studenjaku na Novom Beogradu i Četvrtom aprilu na Voždovcu sve godine bile su Srbijanke. Čajetina, Lučani, Mladenovac, Nova Varoš, Paraćin, Obrež. Za njihovo društvo i njih moje društvo i ja Bosanci, šta drugo. Državljanstvo nije jednako nacionalnost. Kao kad aplicirate za vizu, stipendiju, posao, pa imate citizenship i imate nationality. Jedno drugo ne isključuje.

Na slavi kod cimerke u selu kod Varvarina rodbina ju je pitala jesam li ja ta što nije krštena. Čudno mi i što su me onda kriomice zagledali, a čudno mi i što im je Živica to uopšte pričala, i prije mog dolaska, zašto je to uopšte bilo tema i zašto nije meni dala do znanja da je to uopšte bitno nekad ranije kada je to od mene saznala. Tako da jeste novo iskustvo bilo to podrazumijevanje da ako si Srbin, onda si i vjernik, pravoslavac i kršten. I izraz Da l’ si kršten? koriste gdje bismo mi rekli Jesi l’ normalan? A bilo je i ovdje da se jedan sveštenik raspitivao kod mojih kolega ko sam, jesam li Srpkinja ili nisam, sumnjičav je jer nije mi nikad u kući bio /kad obilazi vjerujući narod i nosi svetu vodicu/.

Taj komoditet pripadanja većini moja djeca nemaju.

Njihovog sam oca upoznala na radnom mjestu. On tonac, ja spiker, godina je 1999. Izlazili smo i kolektivno i kaže mu jednom djevojka koja je tek počela raditi u marketingu, onako nekako zavjerenički: “Znam ja šta je tvoj otac, saznala sam ko je” i smješka se, kao salvodobitno. To je bilo na splavu, tačno se sjećam ko je gdje sjedio, kao i tog mučnog trenutka. Nije potrajao, brzo se prešlo na drugu temu, a ja sam se dugo pitala šta li mu je s ocem, kriminalac neki, nešta, boga pitaj šta. Nekad kasnije, kad smo već bili u vezi, jedna moja me pita je li Mariov otac Hrvat. Ne znam, nemam pojma. Jeste, znam ja. I tek onda skontam da je na to mislila ona naša koleginica.

Poslije, slično iskustvo u pokušaju diskreditovanja čujem od jedne poznanice. Njenog sina, dok je bio u nižim razredima osnovne škole, djeca u dvorištu izazivala su govoreći da znaju ko mu je mama i šta je ona. Ni ta djeca, isto, kao ni ona naša koleginica iz Svodne, nisu išla dalje od toga, ali nisu ni morala. A onda se dijete vraća kući s pitanjima.

Tako ni moja djeca nemaju komoditet pripadanja većini. Zato smo morali tražiti načina da ih učinimo što manje ranjivima na nepripadanje u sredini u kojoj odrastaju. Građenje te otpornosti koštalo je i vremena i novca. Odlučili smo da to bude poklanjanjem za sve praznike, i pravoslavne i katoličke, i da tako stvaraju pozitivnu sliku o toj svojoj, pretpostavljenoj, dvojnosti. Sveti Nikola, jedan pa drugi, Božić, jedan pa drugi, Nova godina, jedna pa druga. U vrtiću, kasnije u školama, kao i na vannastavnim aktivnostima, časte drugare za katolički Božić /za pravoslavni ne, jer je tad praznik i gotovo svoj drugoj djeci/. O tome smo razgovarali s njihovim vaspitačicama, učiteljicama, nastavnicama – dali do znanja da to ne radimo iz vjerskih nego praktičnih razloga. I imali smo punu podršku svih.

Jedna administrativna manjkavost u školama je kada se na roditeljskim sastancima popunjavaju neki upitnici, pa, između ostalog, nacionalna pripadnost, gdje ne postoji mogućnost neopredijeljenosti /a mislimo da treba da se same opredjeljuju, ako žele, kada budu punoljetne/, nego samo ili jedan od tri konstitutivna naroda ili ostali. U rodnim listovima ima mogućnost neopredijeljenosti i mi je koristimo.

Akušerka se zvala J, bucka, kratko ošišana, plava, presimpatična. Uzima podatke u rađaonici. Kod odgovora na pitanje nacionalnost oca, blago rečeno, iznenadi se: Molim?! Ponovim. Isto da sam rekla vanzemaljac. Godina je 2008. Ta njena reakcija pokazaće se godinama kasnije iznimno korisnom. U prvoj godini korone otac je odlučio uzeti državljanstvo susjedne države, da bi ga onda mogla dobiti i djeca, jer bi im pasoš EU mogao nekad biti prednost. U konzulatu su tražili što više dokumenata sa izjašnjenjem o nacionalnoj pripadnosti. I pitali ima li možda na tim formularima iz bolnice. Ma, kako nema, gdje to onu reakciju da zaboravim.

Najstarija je imala 11, srednja osam, kada ih je neko od djece pred zgradom pitao jesu li one katolkinje. Nisu to rekle čim su došle u kuću, nego nekad kasnije, što je dobar znak. Pa, ne znam ja, jeste li? Sliježu ramenima. ‘Aj’ da vidimo. Jeste li vjernice? Nismo. Idete li u crkvu? Ne idemo. Onda mislim da niste. Nije vam ni deda Nikola bio, a njegovi roditelji jesu. Kao što vam ni druga baka i deda nisu bili vjernici, a njihovi roditelji jesu. I slavili su Đurđa, oni iz Stanara, i Nikolu, ovi iz Rasavaca.

Dilema je bila i šta s vjeronaukom u školi. I to ne zbog porodičnog nacionalnog, vjerskog bekgraunda, već što sam teško prihvatala da će se sresti s kreacionizmom 1) tako malene i 2) toliko godina prije nego što će učiti o evoluciji. Ipak, tu smo birali ići linijom manjeg otpora, ali i pohađanje tih časova /koji nemaju alternativu osim nepohađanja/ otvara osjetljiva pitanja. Kako mi nemamo slavu? Pa, ne vjerujemo u boga. /Neki dan na TV-u mitropolit, kaže najmlađa: Crni Deda Mraz!/ Ko posti, dobiće pet. Ko ide u crkvu redovno, dobiće pet. Nije feeer! Nije ni nefer. Ako bi ti nekad dao nižu ocjenu jer ne postiš, jer ne ideš u crkvu, onda bi bio problem. Ovako, nisi oštećena. A vjeroučitelju na savjest šta ocjenjuje i da li favorizuje i privileguje nekog.

I na sav taj naš trud da kod djece godinama stvaramo rezistenciju na nametanje osjećaja niže vrijednosti po osnovu bilo kojeg identiteta, u posljednje se vrijeme u ovom gradu urušava. Rapidno. Ne znam ima li gdje da se prijavim i stanem u red za dosrbljavanje. Što kaže jedan poznanik, koji je 1992. godine iz Prijedora izbjegao u Zenicu: više sam tamo na…`o s vehabijama neg’ ovdje s četnicima.

Katarina Panić – zamisli.ba