Novinarka iz Prijedora Mira Zgonjanin /63/ porodičnom ljekaru otišla je po uputnicu za mamografiju za svoju majku, a iz ordinacije izašla s uputnicom na svoje ime koja joj je – ispostaviće se – spasila život.

„Ubjeđivala sam s njom kako to meni ne treba, kako ja redovno radim samopreglede, a vjerovala sam da na mamografiju treba da se ide samo kad se nešto napipa. `Nemoj biti seljanka`, uzviknula mi je ta moja porodična doktorica Jelena Rudnički, a moj karcinom – saznaću kasnije – dimenzija četiri puta osam milimetara je teško uhvatljiv dijagnostičkim uređajima, a kamoli da ga se može osjetiti pod rukom“, govori Mira za Srnu u povodu Svjetskog dana borbe protiv karcinoma.

Pozvala je radiologa Ljiljanu Rajšić, koju je poznavala od ranije kao sagovornicu, najčešće u izvještavanju o kampanjama za podizanje svijesti o značaju prevencije karcinoma, i koja joj je rekla da trenutno nema u bolnici materijala za mamografske snimke, ali neka dođe da se uradi ultrazvuk.

„Dolazim gore, sjede dvije žene ispred, kažem nema tog nečega, kažu one došlo je u međuvremenu. Uradim mamografiju, kaže: `Miro, nalaz ti je loš. Ovo je karcinom.` Ja ležim na onom stolu, potpuno nesvjesna. U te tri-četiri minute svijet mi se ruši. Dijete na trećoj godini fakulteta, samohrana sam majka, moja majka je u godinama, nemam partnera na čije se rame mogu nasloniti. Znači, sam si na svijetu. Dohvati doktorka onaj gel, istrese mi na stomak, gleda i kaže: `Joj, dobro je, nije otišlo na jetru, nije ovamo, nije onamo.`“, sjeća se Mira.

Vraća se kući pješke. Preplače put od bolnice. Nazove kćerku, kaže joj: “Sine, imam rak” i nastavi razgovor kao da je rekla da ima grip.

„Mi imamo svoje neke rituale, izađemo negdje na ručak u raznim povodima. Na jednoj od dobrih godišnjica moje bolesti kaže Nađa: `Gdje si bila 2015. godine, a vid` te sad`“, smije se.

U aprilu joj je kancer dojke dijagnostikovan, narednog mjeseca, u maju 2015. godine, torakalni hirurg Željko Tešinić je u prijedorskoj bolnici uradio poštednu operaciju koja je trajala tri i po sata.

„Iako moju doktoricu radiologa prati podatak da se u svega dva odsto slučajeva njena dijagnoza ne potvrdi, sjećam se svojih dilema pred samu operaciju. Mislila sam, kad se probudim, ukoliko slučajno nije kancer, dojka će biti cijela i neću imati dren ispod ruke. Budim se iz anestezije, pipam rukom, dojka je cijela, pogledam ispod ruke, vidim dren, rekoh: `J… ga, jeste`“, sjeća se Mira.

Dešavalo joj se da ljudi bježe od nje jer je vrlo otvoreno govorila o svojoj dijagnozi.

„Srela sam poznanicu, nešto smo pričale, oanko spontano, spomenem usput da imam rak dojke, žena pobježe. Ljudi bježe iz straha. Prošle godine sam prvi put o svom iskustvu progovorila i javno, za moju matičnu kuću, samo s jednim ciljem. Da svjedočim da je to bolest sadašnjice i da pozovem na preventivne preglede, kao što sam kćerku naučila od tada da jednom godišnje radi papa nalaz, jednom godišnje ultrazvuk dojke, a kad bude imala 40 godina krenuće redovno i sa mamografijom“, poručuje Mira.

Već šest mjeseci nakon operacije nastavlja da radi i danas mnogo vremena provodi na poslu budući da je glavna i odgovorna urednica u lokalnom javnom mediju „Kozarski vjesnik“.

„Nisam nikada imala neku pretjeranu dozu straha, ali i dan-danas mi zvuči prestrašno kad izgovorim dijagnozu naglas. Toliko je odbojnosti prema samim riječima da imam izgrađen odbrambeni mehanizam kao da se to uopšte ne dešava meni“, pojašnjava.

Olakšanje kada su nalazi uredni i kada se na kontrolnim pregledima čuje da je sve u redu ne može se porediti ni sa čim.

„Uvijek tražim od ljekara da pričaju sve vrijeme dok pregled traje, da u istom momentu izgovaraju šta vide. U početku je bilo svaki mjesec, pa svaka tri, pa sad svakih šest. Ja i moj tamoksifen, hormonalni preparat, družili smo se pet godina i od tada više nemam nikakvu terapiju. Neki kažu da sam izliječena. Moj onkolog Boris Vujanović je vrlo strog, precizan i perfekcionista – on kaže treba deset godina“, smije se.

Osim stigme, postoji i pozitivna diskriminacija koju Mira za sebe nikada nije tražila, ali su situacije se dešavale i nezavisno od toga.

„Dođem u laboratoriju da izvadim krv. Medicinska sestra izađe, ugleda me i pozove da stanem prva u red. Kad me ljudi vide ovakvu robusnu, jaku i veliku, komentarišu šta će ona prva, mi čekamo već toliko i toliko. Kamo sreće da nikad nisam bila taj prioritet. Ali, eto, dobro je. Nešto mi je glavni lupio šamarčinu, ali je i rekao: okej, ideš ti dalje“, zaključuje Mira.

SRNA