Na suđenju Radetu Macuri za ratne zločine počinjene kod Gradiške, svjedoci su ispričali kako su čuli za stradanje grupe iz Kozarca u Turjaku koje se desilo u junu 1992. godine.
Dragoje Samardžija je radio kao milicioner u Službi javne bezbjednosti (SJB) Gradiška, gdje je, prema iskazu, 1992. godine postavljen za pomoćnika komandanta.
Samardžija je ispričao kako je u junu 1992. čuo da su se u Kozarcu “desile nekakve akcije ili nesporazumi”. Prisjetio se kako je čuo da se dešavaju borbe u kojima učestvuje narod ili paravojne formacije, rekavši da nije tačno siguran u to.
Na pitanje predsjedavajuće Sudskog vijeća Željke Marenić o kojim se paravojnim formacijama radi, Samardžija je kazao kako ne zna da li je tada vojska bila formirana. Posvjedočio je da su bile seoske straže, za koje nije siguran da su evidentirane.
Samardžija je potom rekao da se pričalo kako ljudi iz Kozarca prelaze Kozaru, dodavši da se radi o muslimanima koji su išli prema selu Orahova ili granici s Hrvatskom. Dodao je da su u njegovom selu bile straže, te da je jedna grupa došla u selo iz Kozarca, ali da ne zna je li bila naoružana. Ispričao je kako je tom prilikom ranjen njegov rođak Miro Samardžija, koji je nakon toga bio smješten u bolnicu, gdje ga je on posjetio.
“Tada se pričalo da se naoružana grupa ljudi sukobila sa seoskom stražom, nakon čega je teško ranjen moj rođak i odvezen u bolnicu. (…) Ja nisam išao gore, ne znam, uglavnom ta grupa je završena. Ne znam da li su ubijeni u sukobu. Čuo sam poslije da su pronađeni posmrtni ostaci”, kazao je Samardžija.
Tužiteljica Olivera Đurić je rekla kako je njegovo svjedočenje u suprotnosti sa iskazom koji je tokom istrage dao Tužilaštvu Bosne i Hercegovine, pročitavši da je kazao kako su tu grupu ljudi ubili članovi Teritorijalne odbrane (TO) Gradiška.
“Kada sam došao u Turjak, nakon par dana čuo sam da je vojska još tu, da vrše pretres terena i da nikome ne daju prići. (…) Tek kada je bila ekshumacija u selu, saznao sam da je ova grupa ljudi bila zakopana”, pročitala je Đurić dio iskaza Samardžije, na šta je on rekao da je tako čuo, ali da nije vidio.
Radeta Macuru optužnica tereti da je, kao komandir Prve čete Drugog bataljona Prve gradiške brigade, za vrijeme provođenja vojne akcije pretresa terena u mjestu Turjak – gdje se nalazila grupa civila bošnjačke nacionalnosti iz mjesta Kozarac u općini Prijedor, koja se, bježeći pred ratnim sukobima, pokušavala prebaciti do granice s Hrvatskom na rijeci Savi – bio prisutan tokom ubistava deset civila, među kojima su bile i tri žene.
Svjedok Rade Subotić, bivši pripadnik SJB-a Gradiška i načelnik petog sektora, kojem je pripadalo 11 sela, ispričao je kako su prema Turjaku gravitirala okolna sela. U selima su dežurali pripadnici rezervnog sastava policije, ali nisu imali naoružanje, nego samo uniforme, kazao je svjedok.
Ispričao je kako je jednog dana dobio obavijest da se nešto događa u Turjaku i da je neki Samardžija ranjen, nakon čega je krenuo s kolegom prema selu.
“Kada sam došao na dva-tri kilometra od sela, do jedne table, sreli smo jednog čovjeka, koji nam je rekao: ‘Ne idite gore, gore se neke borbe dešavaju. Ako odete, izginut ćete.’ Ja sam nakon toga okrenuo vozilo”, kazao je Subotić.
Na pitanje tužiteljice da li mu je taj čovjek rekao ko se tamo nalazi, odgovorio je kako mu je kazano da je tamo bila Teritorijalna odbrana i da su naoružani. On se nakon toga vratio u SJB Gradiška, o čemu je obavijestio nadležne, ali nije poznato da je policija vršila uviđaj.
Na pitanje tužiteljice šta se desilo s tijelima tih ljudi, Subotić je rekao da su zakopana kod kuće Samardžije i da ih je kasnije ekshumirao SFOR.
Na pitanje branitelja optuženog Miodraga Stojanovića, da li je oko Turjaka 1992. godine bila linija fronta, Subotić je odgovorio da nije bilo potrebe, jer su “Bošnjaci živjeli daleko, na teritoriji Prijedora”.
Suđenje će biti nastavljeno 8. marta.
detektor.ba