Duško Torbica imao je 25 godina kada je primio svoju prvu asistentsku platu na Rudarskom fakultetu u Prijedoru.

„I taman pomisliš: to je to, krenuće nabolje, a ono… Ne da đavo mira“, govori Duško.

To „nabolje“, razmišljao je, počeće praviti kuću, roditeljima će davati bar 100 maraka mjesečno da i oni od njega dočekaju pomoć. A ne da će mami uskoro otkriti karcinom jednjaka. I da će otići s 53 godine.

„Hranili smo je na stomu. Govorila je da sam njen doktor. Sestra se bojala, moja žena isto. Nije to jednostavno. Špricom ubrizgavate hranu kroz cjevčicu ugrađenu u stomak. Ustajem u šest, kuvam, blendam, cijedim hranu. Sve mora biti svježe. Prvo ide obrok, pa slatko, pa tablete. Nije jednostavno. Strina mi je puno pomogla. Kad se stanje pogorša, ide u bolnicu. Znali nas svi portiri i osoblje. Ulazili smo u bolnicu kao u kuću. Na poslu su imali razumijevanja. To nikad neću zaboraviti. I kad sam bio fizički prisutan, nisam psihički. Poslije nije mogla ni disati, imala je kanilu. Nikad nije zajaukala, samo je govorila: biće kako mora. Boli kad si bespomoćan. Uradiš sve što možeš i na kraju ništa. Da zaspi i ne probudi se, jeste šok. Ali gledati da ti se neko tvoj guši, a nema pomoći… To ne treba niko da dočeka. Ostavilo je to traga. Kažu, ima pravde. Ja ne mislim da je tako“, kazuje Duško.

Intervju snimamo u prostoriji Rudarskog fakulteta gdje se provode pauze, pije kafa, vode neformalni razgovori. Pola čovjek, pola sastanak, tako ga zovu kolege. Uvijek u akciji, idejama i inicijativama. „Dobro jutro.“ Razgovor prekida student, prvi od nekoliko koji će mu se obratiti u ta dva sata. Ostalima koji se javljaju telefonom ili mejlom odgovoriće kasnije. „Profesor je rekao kad god ti možeš, dođi. Nije nikakav problem. Ne moraš čekati podne.“ „Dobro“, odgovara student i odlazi. Ne kaže hvala.

Duško je rođen 1992. godine u Prijedoru, pred sam rat. Odrastao je u Miljakovcima gdje i danas živi. U osnovnu školu išao je u to područno odjeljenje škole u Ćeli koje već godinama ne postoji. Slabo je poznavao Prijedor. Kao dijete sa sela, rijetko kad je dolazilo u grad. Samo u izuzetnim prilikama, kada je neka kupovina. Otac taksista, majka domaćica. Roditelji, on, sestra, baka, deda, pod jednim krovom.

„Malo ko zna da ja do treće godine studija nisam imao vodu provedenu u kuću. To je 2014. Do tada, imali smo samo bunar ispred kuće i to je to“, smije se.

Mama ga je vodila od škole do škole i mislio je da će sve upisati prije nego gimnaziju koju je na kraju izabrao.

„Nikako se nisam uklopio. Djeca iz grada, svi se znaju, ja sa sela, nov. I bez toga, bio sam povučen. Propričao tek kad sam počeo studirati. Do tada, bio u stanju ćutati po cijeli dan. Mutav – mutav“, smije se. „Popustio u učenju. Htio se ispisati. Nisam se uklopio. Nisam imao volje. Mislio sam da je gimnazija promašaj, a tek kad sam počeo studirati vidio sam koliko vrijedi. Tek od tad sam joj zahvalan“, prisjeća se.

Htio je studirati biologiju, ali za studij u Banjaluci porodica nije imala novca. Tata je od kolege taksiste čuo za Rudarski fakultet u Prijedoru.

„Sam sebi sam rekao: ne obnavljam godinu, nego odustajem. To me je i motivisalo. Nakon prve godine, konkurišem za stipendiju Ministarstva prosvjete i kulture Republike Srpske. Svi mi govore nema šanse s prosjekom 8,7. Nikakvih veza nisam imao, a dobio sam je“, navodi Duško.

Doživio je to kao potvrdu da se cijene trud i rad. I sve do kraja studija imao je tih 200 KM mjesečno.

„Platim sebi vozački. Onda sam lakše putovao. Dotad, snalazio se. Vozio i skuter, a nemam dozvole. Ostavim ga kod mosta u Gomjenici, pa odatle pješke. I u srednoj je bilo gadno za prevoz. Autobus u 10.15, a nastava počinje u 13.30. U Napoliju sam srednju završio, svi me i danas tamo znaju. Ja i još dvoje putnika“, priča kroz osmijeh.

Ulazi studentica. Traži profesora Neđu Đurića. „Pogledaj je li kod Svjetlane ili kod dekana. Pauza je sad“, govori joj.

Učio je, kaže, sve. Ništa preskakao nije. Diplomirao je 2016. godine s prosjekom 9,3 kao najbolji student generacije. Tada je važila odluka Univerziteta u Banjoj Luci da se najboljim studentima omogući pripravnički staž na svojim fakultetima, a da se potom, ako ima potrebe, angažuju i kao asistenti. Na fakultetu je zaposlen od 1. januara 2017. godine, ali je, čekajući taj posao, prethodno ljeto počeo raditi u Svadbenom salonu Knežević. To privremeno uveliko je ušlo u šestu godinu. U međuvremenu je završio drugi ciklus studija na matičnom fakultetu i upisao doktorske studije na RGF-u u Beogradu.

„Taj Nemanja Zdjelar, što sam spominjao da ću mu kumovati, rođak je Kneževićima. I ja ga pitam zna li treba li im radnika. Nisam nikad radio to, nemam pojma ni o čemu, ali pokušao bih, pa ako ide – ide, ako ne, odustaću. To je 2. juna, mamin 50. rođendan. Počinjem raditi sutradan. Ne znam ništa, imam tremu, sve mi ispada, ribam kupus, siječem meso, sezona počinje. Za sedam mjeseci omršavio devet kila. Hrana je svuda oko tebe, svega ima u izobilju, ali nemaš kad jesti, smiješno je to reći. Montiranje šatora, tereni, ma svašta. Ja to toliko sa srcem radim, ma kakvi. I radnici, to je takva ekipa, da ja tamo idem s pjesmom raditi, nekad i po 20 sati. Dođem ujutro u pola sedam, idem kući sutradan pred zoru. Evo, i sutra radim cijeli dan“, govori Duško.

Prvih sedam mjeseci radio je stalno, a otkad je za univerzitetskom katedrom, tacna je u rukama samo za vikende i praznike. Desi se da među gositma budu i njegovi studenti. Onda kažu roditeljima da im je to profesor. Pa roditelji ne vjeruju. Pa se snebivaju, ustručavaju. „Profesor sam tamo, ovdje vas služim“, obično im kaže.

Za Kneževiće kaže da su to toliko dobri, časni, pošteni i čestiti ljudi, vrijedni i marljivi, da bi i dažbe radio. Pomogli su mu i oni i radne kolege i kad je svadbu pravio, a pogotovo kad mu je majka umrla, a to se ne zaboravlja.

„Evo, na primjer, Vladi sam rekao za ovaj intervju. ’Reci da me nazove, hoću ja nešto da kažem. Nemoj da to prođe a da ja nemam priliku reći.’ I tako uvijek me hvali, meni bude neprijatno. Evo, neki dan, sjedi s arhitekticom koja je radila novu salu. Ugleda me: ’ajd’ ’vamo. Pa poče nabrajati, a ja u zemlju da propadnem. I tako stalno. Kaže da sam mu k’o četvrti sin“, smije se.

Vesnu je oženio 2017. „Znate ona izreka, i u dobru i u zlu. E, to je moja Vesna“. I sve mu se nekako dešava na svece. Rođen je na Mladence, diplomirao na Blagovijesti, kod Kneževića počeo raditi na Svetog cara Konstantina i caricu Jelenu, posao asistenta dobio na Vidovdan, majka umrla na Đurđice.

„U tu staru kuću ne volim ni ući. Svaka čaša i šerpa me na nju podsjeća. Čudno je to, a mislio sam da će taj osjećaj proći. Mama je baš voljela cvijeće. Poslije nje, ja sam rekao neću, ne mogu to. Stalno je sanjam bolesnu. A onda je jednu noć sanjam, ona sva u cvijeću. Zdrava! I crče od smijeha. Tad smo počeli ponovo to njeno cvijeće. I noć pred odbranu mastera, isto je sanjam. Ona zdrava! U dvorištu je, grli me, ljubi… Baš, ono, k’o da čestita“, priča Duško.

Tekst i foto – Katarina Panić – www.prijedordanas.com