Pričam s jednim političarem, ima tome godina, o bijelim trakama. Spomene naredbu od, kako reče, 31. maja. Misliš, tridesetog? Kaže, pa ne’š ti meni pričati, valjda sam ja taj koji je bio u tome. To je, valjda, trebalo da znači da ko nije žrtva, nema legitimitet da priča /a ni kredibilitet, ako i priča/. Pa, ‘de poslušaj snimak. Riječ „jutros“.
Poslije ga jednom prilikom čujem kako nešto balansira, pa koristi oba datuma. Toliko je jaka analogija tog datuma na koji neformalna grupa aktivista od 2012. obilježava Dan bijelih traka da se i snimak koji je, sudeći po sadržaju, emitovan 30. maja, vezuje za dan kasnije. Stoga /a i iz drugih razloga, o kojima će u nastavku biti riječi/, ovdje link i transkript snimka, sa naglašenim dijelovima bitnim za ovaj tekst:
“Muslimanski i hrvatski ekstremisti, predvođeni Slavkom Ećimovićem, koji se posljednjih 15 dana skrivao od organa gonjenja po obližnjim naseljima, otpočele su jutros napad na Stanicu javne bezbjednosti, zgradu Skupštine opštine, radio stanicu i još neke važne objekte u gradu. Napad je počeo sinhroizovano sa više mjesta, ali su za kratko vrijeme pripadnici srpske vojske I milicije uspjeli da okruže napadače. Ovom prilikom oglasio se i Krizni štab iz Prijedora. On poziva sav srpski narod sa područja opštine Prijedor da se stavi na raspolaganje Vojsci Srpske Republike Bosne i Hercegovine i miliciji u odbrani grada od paravojnih formacija. I pored organizovanog napada sa više strana jutros u četiri sata i 30 minuta, kaže se u saopštenju, snage vojske Srpske republike Bosne i Hercegovine i milicije preuzele su inicijativu i zatvaraju obruč oko napadača I naselja u kojima se oni nalaze. Nema potrebe za strah i paniku, a od građana koji su lojalni Srpskoj Republici Bosni i Hercegovini traži se da na svoje kuće na vidno mjesto istaknu bijele zastave. Obavještavaju se građani Prijedora da je jutros uhvaćen Slavko Ećimović, organizator napada na Prijedor, koji je otkrio plan napada na kasarnu Žarko Zgonjanin, zgradu opštine, stanicu milicije, radio stanicu Prijedor i još neke važne objekte.”
Ova objava ne sadrži, ni implicitno ni eksplicitno, naredbu o bijelim trakama niti je javnosti, do sada, dostupan drugi snimak koji bi i takvu naredbu sadržavao /a arhiv Radio Prijedora izuzeli su istražioci Haškog tribunala/. Da ostavimo po strani što, do sada, ne postoje dokumenti niti drugi materijalni dokazi da su bijele trake formalno naređene, središte priče jeste radijska objava koja nam je dostupna i poznata i koja sadrži pojmove lojalni građani i bijele zastave i radijska objava koja nam je nedostupna i nepoznata i koja sadrži pojmove nesrpsko stanovništvo i bijele trake.
S druge strane, objava sadrži, implicitno, razliku između srpskog i nesrpskog stanovništva time što krizni štab poziva samo srpsko stanovništvo da se stavi na raspolaganje vojno, te se time, opet implicitno, daje do znanja da se druga označena rečenica odnosi na nesrpsko stanovništvo /iako postoje brojna svjedočenja o bijelim tkaninama i na kućama Srba, posebno u dijelovima grada gdje je stanovništvo etnički mješovito/.
Zašto su ove dvije radijske objave važne? Zato što su obje, a ne samo ova jedna /poznata i dostupna/, nego i druga, pretpostavljena, navedene u svjedočenju Emira Beganovića na suđenju Dušku Tadiću 19. jula 1996. u Hagu, na bazi čega je u Mišljenju i presudi Haškog tribunala od 7. maja 1997. godine i rečenica: „Nakon čišćenja Prijedora, svi preostali ne-Srbi su morali nositi bijele trake na rukavima kako bi se mogli razlikovati.“
Beganović će isto svjedočenje ponoviti i u predmetu Kvočka i drugi, 4. i 5. maja 2000. godine, na bazi čega je u presudi od 2. novembra 2001. godine i rečenica: „Muslimanima je naređeno putem
radija da izvjese bijele plahte pred svojim kućama u znak lojalnosti prema srpskim vlastima, da
zavežu bijelu maramu oko miške i krenu prema centru grada.” U presudi žalbenog vijeća u ovom predmetu, od 28. februara 2005. godine, bijele trake se ne spominju.
Ni u slučaju Tadić ni u slučaju Kvočka odbrana nije sporila, pa tako ni osporila, Beganovićevo svjedočenje o bijelim trakama, te su one, samim tim, postale sudski utvrđene činjenice.
Što se tiče domaćih sudova, od 2005. godine na snazi je Zakon o ustupanju predmeta od strane MKSJ Tužilaštvu BiH i korištenju dokaza pribavljenih od MKSJ u postupcima pred sudovima u BiH, po kojem se dokazi pribavljeni u MKSJ mogu koristiti u postupcima pred sudovima u BiH, a, kad su u pitanju činjenice ustanovljene pravosnažnim odlukama MKSJ, domaći sud može, na vlastitu inicijativu ili na prijedlog jedne od stranaka, odlučiti da prihvati kao dokazane činjenice koje su utvrđene pravosnažnom odlukom pred MKSJ-om.
Tako se u prvostepenim presudama Suda BiH Mejakiću i ostalima i Mrđi i ostalima našao dio iz predmeta Tadić pred MKSJ: „Oni koji su ostali morali su nositi bijele trake na rukavima kako bi se mogli razlikovati i stalno su bili izloženi maltretiranju, premlaćivanju i još gorim postupcima, a taktika zastrašivanja bila je uobičajena“, dok u drugostepenima toga nema.
Pažnje je vrijedno svjedočenje svjedoka „S5“ na suđenju Mrđi i drugima pred Sudom BiH od 14. oktobra 2016. godine u kojem se spominju bijeli čaršafi, a ne spominju bijele trake. „Sjeća se da ih je 30.05.1992. godine probudila pucnjava, nakon čega se proziva nesrpsko stanovništvo preko radija da stave bijele čaršafe na prozore kuća, izražavajući tako lojalnost.“ U vrijeme svjedočenja, Dan bijelih traka javnosti je poznat događaj i do tada održan pet godina zaredom, a dostupna je i radio objava.
Dalje, u haškim presudama Milomiru Stakiću ima pominjanja označavanja kuća: „Radijska saopštenja su, osim toga, obvezivala nesrbe da na svojim kućama izvjese bijelu tkaninu u znak lojalnosti srpskim vlastima“ /presuda pretresnog vijeća od 31. jula 2003/ i „Izjava svjedoka ’I’ potkrepljuje druge dokaze da su nesprske kuće bile označene bijelom tkaninom, da su žene u logoru Trnopolje silovane i da su u Bišćanima izvršena ubijanja“ /presuda žalbenog vijeća od 22. marta 2006/, dok se u prvostepenoj spominju i bijele trake, ali u kontekstu koji u javnosti nije eksploatisan: „Zaposleni /u rudniku Omarska/ su nosili bijele trake oko rukava kako bi se razlikovali od zatočenika.“
O bijelim trakama u Omarskoj u kontekstu drugačijem od ovoga u haškoj presudi postoji i novinski članak u Oslobođenju od 15. juna 1992. u kojem su sagovornice žene iz Prijedora koje su u Zenicu stigle 11. juna, što je vjerovatno i prvo pojavljivanje bijelih traka u medijima u vezi sa Prijedorom devedesetih godina prošlog vijeka. Drugo bi moglo biti u magazinu Dani, novembra 2006. godine, u tekstu Uporno poricanje genocida Eldina Hadžovića gdje stoji „kako se zove to što su prijedorski Bošnjaci morali nositi bijele trake oko ruku radi raspoznavanja“. Treće i svako naredno kreće od 2012. godine, deset godina nakon što su povratnici u Prijedor počeli organizovano posjećivati i obilježavati mjesta i datume stradanja. I to ne od 31. maja, već od 23. maja kada je na Trgu majora Zorana Karlice s bijelom trakom stajao Emir Hodžić, u a znak protesta protiv pokušaja lokalne vlasti i policije da zabrani događaje nekoliko nevladinih organizacija planiranih za tu godinu. Za novi datum je izabran 31. maj, budući da se 30. maja u Prijedoru obilježava Dan odbrane grada. Tadašnji gradonačelnik Marko Pavić i Skupština grada protivili su se upotrebi riječi „genocid“, budući da nije bilo presuda ni tada, a nema ih ni danas, koje bi događaje u Prijedoru iz 1992. tako kvalifikovali. Zabrane su, međutim, dovele do mobilizacije javnosti. I izrodile su fenomen Dana bijelih traka koji je prvobitno bio zamišljen kao javni skup u pokretu na ulicama grada, ali je daleko snažnije zaživio u online sferi. Već te godine u medijima se počeo koristiti kontekst navodne radio objave kojom se poziva nesrpsko stanovništvo da nosi bijele trake, vremenom se uvriježio i zadržao i do danas, te je narativ nadrastao i potisnuo činjenicu da dokaza takve objave nemamo.
Zabrane će se ponoviti i 2013. godine i opet izazvati revolt i online aktivizam širom svijeta. Povratak u Prijedor počeo je krajem devedestih, a već par godina kasnije počela su organizovana obilježavanja mjesta stradanja, u prvom redu Omarske, Keraterma i Trnopolja. Ta mjesta i datumi koji se za njih vežu nikada nisu izazvala ni približno veliku pažnju javnosti /iako su nesporna/ kao što su izazvale bijele trake /iako sporne/. Razlika je u tome što za njih nije bilo zabrane.
Snimak priloga emitovanog na Radio Televiziji Beograd, koji je na internetu od 2007. godine, potkrepljuje činjenicu da su bijele trake nošene /kadrovi od 37’’ do 49’’/. Sudeći po događajima o kojima izvještava, nastao je prije 30. maja, što znači prije pretpostavljene naredbe emitovane putem radija na dan napada na grad. U haškim se procesima bijele trake spominju i za druge gradove i za druge kontekste /vojne, civilne, radničke, policijske/. Ukucavanje riječi white ribbon, white armband ili white arm band u pretraživač www.icty.org daje po više stotina rezultata, tako da pojava nije vezana samo za Prijedor niti samo za 1992. godinu niti u kontekstu na koji aludira Dan bijelih traka – obilježavanje jednako onome kojem su bili podvrgnuti Jevreji u nacizmu.
Osim ovog snimka, novina u ovoj godini je i u javnost prvi put iznesen navodni dogovor unutar predstavnika političkih partija i institucija lokalne vlasti „da će se prestati sa bijelim trakama kad se dozvoli izgradnja spomenika“ /Saša Bursać, SNSD, Skupština grada Prijedora, 25. maja 2022. godine/. Ovdje se postavlja pitanje nadležnosti učesnika u tom dogovoru, budući da nije poznato da li su učestvovali i organizatori Dana bijelih traka, koji su poznati i po iznimnim naporima da svoju aktivnost pokušavaju držati izvan politike, religije i etnocentrizma.
Zaključiti se može nekoliko stvari. Bijele trake jesu nošene. Poznajem bar dvije osobe koje su ih nosile. Zovu se Mesud Blažević i Božica Radić. Treća osoba neka bude i čovjek sa snimka. Nošene su iz različtih razloga i u različitim okolnostima, uključujući i one zbog kojih ih obilježava Dan bijelih traka /analogija sa naredbom o bijelim zastavama/. Nošene su kratkotrajno i nisu nošene masovno /u maju i junu 1992. godine kretanje je bilo ograničeno, a ljudi odvođeni u logore/. Nema traga da su zvanično naređene. Organizatori, kada su pokrenuli priču 2012. godine, nisu mogli naslutili koje će razmjere dobiti. Onda kada se ekspanzija desila, energiju su usmjeravali na civilne žrtve rata, potom na stradale žene, ubijenu djecu i gradnju spomenika – ne nikako na nošenje bijelih traka, iako ih sve vrijeme korsite kao simbol, a legitimitet crpe iz utvrđenih sudskih činjenica.
S tim u vezi, dva lična utiska. Sa seminara „Kako koristiti arhive i baze podataka sa suđenja za ratne zločine“ u Puli 2018. zvoni mi i danas rečenica da haškog arhiva ni deset posto nije istraženo, a izgovorili su je novinari Agencije SENSE koji su od tamo izvještavali gotovo dvije decenije. Na seminaru „Izvještavanje sa suđenja za ratne zločine i druge teme tranzicione pravde“ u Beogradu 2019, gdje su takođe učestvovali novinari iz bivše Jugoslavije, minus Slovenija i Makedonija, jedan od govornika bio je i Siniša Važić, sudija Odjeljenja za ratne zločine Apelacionog suda u Beogradu. Njegove tek riječi zveče. Prepričane, izgledaju ovako: Vi, novinari, uvijek tražite neku materijalnu istinu. Nema toga kod nas. To je filozofski pojam. Kod nas je sudska istina. Mi sudimo ono što je u optužnici napisano. Sudska istina ne mora biti jednaka onome što se desilo u stvarnosti.
Na kraju, isto kao što novinarski bekgraund ne može biti tvrdnja da je na radiju objavljena naredba da se nose bijele trake, to ne može biti ni: Bošnjačko i hrvatsko stanovništvo bilo je obilježeno bijelim trakama, kao i njihove kuće i stanovi. To nije ista ravan kao bekgraund o gradu u kojem su bili logori Trnopolje, Omarska i Keraterm, gdje je izvršeno etničko čišćenje, gdje su nađene masovne grobnice, a posljednjih godina, pod uticajem Dana bijelih traka, postaje. Ne bi smjelo biti ista ravan, jer potonje su činjenice, a prvo je narativ. Sve u cijenu zabrane.
Katarina Panić