Predstava “Jugoslavija, moja otadžbina” u koprodukciji Gledališča Koper (Teatro Capodistria), Pozorišta Prijedor i Fondacije “Fridrih Ebert”, izvedena je na velikoj sceni Narodnog pozorišta Republike Srpske pete takmičarske i ukupno šeste noći 24. Teatar festa “Petar Kočić”.

Predstava je rađena po romanu Gorana Vojnovića, a u adaptaciji i režiji Marka Misirače. U podjeli su Blaž Poposki, Boris Šavija, Mojca Partljič, Aleksandar Stojković, Igor Štamulak, Željko Erkić, Lea Cok, Miljka Brđanin, Dean Batoz i Mirela Predojević. Na dramatizaciji Vojinovićevog romana, pored Misirače, radio je i Ivan Velisavljević, scenografkinja bila je Dragana Purković Macan, kostimografkinja Jelena Vidović, a muziku potpiusje Petar Bilbija. Predstava je prije godinu dana doživjela Pozorištu Prijedor.

Podsjećamo, s obzirom na to da u igraju četiri glumca Narodnog pozorišta Republike Srpske, ovaj komad ispočetka je trebalo da bude rađen i u koprodukciji ovog pozorišta, međutim iako su glumci ostali u postavi do te saradnje nije došlo. Komad je uvršten i u selekciju prošlogodišnjeg 13. “Zapleta”, festivala Gradskog pozorišta “Jazavac”, ali zbog bolesti glumca nije odigran, stoga je u četvrtak uveče banjalučka publika imala priliku prvi put da pogleda ovu predstavu. Na okruglom stolu nakon izvedbe okupljenima se prva obratila Slađana Zrnić, selektorka ovogodišnjeg Teatar festa.

“Kako su već pominjane Kočićeve ključne riječi sudbina i usud, mislim da ova predstava ponajviše ulazi u taj sadržaj. Kada kažemo da je slogan ‘Snaga zemlje’, mi se referišemo na snagu države, sistema. Međutim, snaga zemlje od koje živimo, u kojoj živimo i koju mi stvaramo su, prije svega, ljudi i njihove dileme i mislim da ova predstava najviše propituje to šta je snaga zemlje. Znači, ako živite u jednoj zemlji koja rasturi porodicu, onda znamo koji je kontekst te snage zemlje. Ovdje imamo dječaka koji ima užasnu snagu i potrebu da upozna svog oca, a s druge strane imamo oca koji ima određenu snagu da se vodi ideologijom”, kazala je Zrnićeva.

Okruglom stolu prisustvovao je i reditelj Marko Misirača.

“Iskoristiću priliku da nastavim u slavljeničkom tonu. Pozorišni festivali su praznici, susreti umetnika iz različitih sredina i banjalučka premijera ove predstave je simbolično održana na dan premijere u Prijedoru. To je jedan veliki praznik i zahvaljujem selektorki i direktorki Dijani Grbić, koje su prepoznale važnost odigravanja ove predstave u Banjaluci i njenog pojavljivanja na ovom prestižnom festivalu, gde sam imao čast da jedne godine budem i selektor, vodio razgovore za okruglim stolom, a sada prvi put s nekom predstavom učestvujem na festivalu”, istakao je Misirača.

On je otkrio da je roman Gorana Vojnovića preveden na 18 svjetskih jezika.

“Već je doživeo jednu pozorišnu inkarnaciju u režiji Ivice Buljana, a ovo je puno drugačija postavka iste. Ova predstava je nastojala da bude sve, samo ne neki pamflet, nešto što je mnoge ljude moglo da zavede na pogrešno mišljenje u tom delu. Ovaj roman, ova priča i ova predstava otvaraju mnogo više pitanja nego što deluje na prvi pogled, kada glavni junak otkrije da je njegov otac živ i da je raspisana poternica za njim. Nastojali smo da ne pravimo didaktičku predstavu i mislim da smo uspeli da svaki od likova sagledamo u nekoj njegovoj usamljenosti, tragičnosti, da pokušamo da razumemo svaku dramu i da, na kraju, ne dajemo neki odgovor jer to, naprosto, nikad nije dobro”, naveo je Misirača.

Boris Šavija u predstavi igra ulogu Nedeljka Borojevića.

“Mislim da je velika blagodat što smo kao glumci iz tri ansambla postali jedan ansambl. To je kuriozitet koji se ne događa često. Da nije bilo ove koprodukcije, mi vjerovatno ne bismo ni sreli jedni druge. Isto tako, splet nekih čudnih okolnosti je da smo se mi povezali i da je to bilo tako blagodatno, na radost svih nas. Publici se predstava dopada i, osim tog zadovoljstva što smo mi postali prijatelji, što mi je Blaž Poposki, koga nisam poznavao, sad nešto između sina i prijatelja, mislim da je to najveća vrlina koprodukcija”, istakao je Šavija.

On je progovorio i o svojoj ulozi.

“Ako govorimo o Nedeljku Borojeviću, on je izrastao u vojsci, njega je vojska primila kad je bio mali. To je njegovo ustrojstvo, on nikad ne može da pojmi da ostavi JNA, da izda svoju vojsku s kojom je odrastao, na kojoj se zasniva cijeli njegov život i njegov usud se zasniva na tome da je on vojnik jedne državne vojske. On stvari ne može da gleda na drugačiji način, a, opet, imate njegovog sina koji stvari gleda iz potpuno drugačije vizure. Njih dvojica su kao vozovi koji prolaze jedan pored drugog velikom brzinom, ali različitim šinama”, istakao je Šavija.

Šavijine riječi dopunio je reditelj Marko Misirača.

“Kad imaš dobar predložak, a roman Gorana Vojnovića to jeste, to postaje metafora, simbol i glumac to gleda iz jednog, a reditelj iz drugog ugla, nešto šireg. Interesantno je pitanje jezika. Roman se izvorno zove ‘Jugoslavija, moja dežela’ i taj naslov je izazivao mnoge kontroverze u Sloveniji jer je asocirao na kampanju ‘Slovenija, moja dežela’, koja je vođena pred raspad Jugoslavije, a izazvao je i reakcije kada se pojavio u hrvatskom prevodu pod naslovom ‘Jugoslavija, moja domovina’. Kad smo se dogovarali oko ove naše verzije, jer je u srpskom prevodu naziv ‘Jugoslavija, moja dežela’, a nama se dopalo da predstava bude nazvana ‘Jugoslavija, moja otadžbina’ jer je otac metafora te čitave zemlja, a i on, kao si vi drugi likovi, se raspada kao i ta zemlja. Bilo nam je zanimljivo da ovdje idemo na, filmski rečeno, subjektivni kadar i da sve gledamo iz vizure glavnog junaka”, zaključio je Misirača.

nezavisne.com