„Tad sam igrao u Beogradu, u ‘Partizanu’. Godina je 1995. Prvi put nakon sankcija izlazimo vani. Beč. Poslije takmičenja, zabava. U dvorcu. Od nas 20-ak, dvojica imaju odijela i kravate. Dame u toaletama, gospoda u leptir mašnama, muzika /rukama pravi pokrete sviranja violine/, a mi… Kad smo upali, k’o berači kuruza! Od tada, nikad više bez odijela, sve u fulu,“ prisjeća se kuglaš iz Ljubije.
Dragan Trkulja jedini je kuglaš iz BiH sa medaljom svjetskog kupa /i u ženskoj konkurenciji Tanja Perišić iz Gradiške/. Te godine u Augsburgu baca svega 20 hitaca, a onda, zbog povrede, mora odustati. Pokušavao i pod injekcijama, nije išlo. Ruptura mišića potkoljenice, na dva mjesta.
„Ovolike rane. Plakao sam. Ne zbog bola, nego što silazim sa staze“, a grlo mu se steglo i sada, četvrt vijeka kasnije. Razgovaramo u kuglani u Prijedoru, utorkom i četvrtkom, dok djeca treniraju. Prije koji mjesec pridruži se i Đorđe Paštar. „Ona nije svjesna s kim sjedi“, reći će tad kapiten Kuglaškog kluba „Rudar“ Prijedor i trener podmlatka Siniša Miljatović.
/Za njom! Za njooom, Davide!/
„Bio sam monstrum. Ja sam na stazi dušu ostavlj’o. Ne sto posto, dvjesto. Al’, isto tako, u Bačkoj, na primjer, nema ni čarde ni muzičara da nismo na ti“, govori Trkulja.
Donesem kući fotografije i isječke iz novina koje sam zamolila da mi pozajmi. Najviše ih je sa oproštaja od reprezentacije Jugoslavije 2000. godine gdje je dominirao čitavu deceniju. A kuglati je počeo s 21, 1973. Na dvostaznoj, u Ljubiji.
„Sa ‘Slogom’ iz Novog igrao sam od 1989. saveznu ligu. To ti je k’o kad bi sad Rudar igr’o s Mančesterom. U onoj državi za kuglaše su vrijedili dežela, Hrvati i Srbija, i to ne cijela, nego samo Vojvodina. Gdje god se mi Bosanci pojavimo, niko te ne doživljava. Gdje god dođeš, lako ćemo s njima. I to je bio moj motiv. Ja sam gin’o. Bio sam peti igrač savezne lige već u drugoj sezoni. I onda se počelo na nas gledati malo drugačije.“
Trkulja je u petak, 9. marta 1990. godine, na poslu dobio slobodan dan. I danas čuva originalni plakat kojim se najavljuje važan kuglaški vikend u Prijedoru. S napomenom: Nikola Dragaš prvi put u Prijedoru.
“Diš bio Marko /Pavić/. Dao mi voljno. Da pripremim kuglanu, u hotelu je tad bila. Bio sam i domar i čistač i igrač. Peri, sređuj, glancaj. Ali, tu sam i naučio igrati. Sa velikima se uči, kad imaš priliku s majstorima igrati.“
Šest godina kasnije Trkulja je na Svjetskom kupu u Budimpešti sekundant Paštaru koji je sa 935 najbolji u ekipi.
„Tako da, kad su me doveli, nisu me doveli da čučim. Odigrao sam kako valja. Ti sjediš iza mene, dolazi Dragaš, on je igrao 975, i pita koji ti je ovo mali, gdje ste ga uzbrali. I to je već kompliment od jedne veličine, trostrukog svjetskog prvaka zaredom. Tad smo bili skupa u ‘Partizanu’, to je moj prvi izlazak“, govori Paštar Trkulji.
Kada ponese titulu najboljeg sportiste Republike Srpske 2004. godine, Paštar će u intervjuu za „Glas Srpske“ reći da mu je Trkulja uzor. I taj broj novina Trkulja čuva.
„Jednostavno, sličnog smo stila i poimanja igre. I onda, ugledaš se na njega. Ja sam hodao njegovim stopama, kao u snijegu: ideš li rode? Stopa u stopu, za njim sam ja išao. Kad učenik nadmaši učitelja. Možda sam imao više sreće da sam u nekim momentima odigrao nešto što on nije uspio. A on nesreću da je vrhunski igrao u vrijeme sankcija“, reći će Paštar u novoj prijedorskoj kuglani, skoro dvije decenije kasnije.
/Zvuk stonoteniske loptice kako udara o sto i rekete. Žamor za stolovima do nas. Zvuk kugle i padanja čunjeva. Povremeni trenerovi povici. „Dobra, dobra! Sredina daske!“/
„A vidi ovu: to je Đole. On je uvijek trčao pet-šest kilometara uoči utakmice. /Dan uoči, je l’?/ Ne! Ne! Na dan utakmice, pred utakmicu. I 2004. taj Brašov, u Rumuniji. Ide on trčati do skijališta, nekih 20 kilometara. Pita, ‘oćeš sa mnom. Ma, m’rš!“, smije se Trkulja. „Eto, i zato on jeste najveći.“
Trkulja je 1985. godine zbog meniskusa promijenio redoslijed koraka. Kaže, na hiljadu kuglaša možda da tako igraju dva.
„Tehnički je zahtjevnije i fizički napornije. Kad se uđe u ritam, u redu je. Ne mašiš. Ali, eto, ode kičma“, kazuje kako je 2018. u Beogradu operisao disk. „Žao mi je što ne mogu da pokažem“, pokazuje rukom ka stazama na kojima traje trening. I prisjeća se epizode kod poznatih prijedorskih krojača Crnalića kada je zaboravio reći da mu je jedna noga u obimu veća za osam centimetara od druge. „Je*em mu majku, ko te učio, ‘od’ ovamo“, rekao majstor sinu koji je učio zanat, a koji je uzimao mjeru za odijelo.
Godine 2004. Trkulja je sa 648 držao rekord banjalučke kuglane. Iz utakmice lige prvaka protiv „Viktorije“ iz Bamberga. Paštar nakon njega, 679, za čunj više od tadašnjeg svjetskog rekorda. Na turniru 2008. u Banjaluci sedam rezultata je bilo više od tog rekorda.
„Četvrtak pred to takmičenje 713 sam napravio. To mi je apsolutno najveći rezultat ikad, ali se ne računa. Mora biti zvanično takmičenje, sudija, zapisničar… Dolazi vikend. Igra 12 najboljih iz ekipnog dijela. Zavarko odigrao 691, a ja 690. To mi je najveći zvanični rezultat“, govori novi igrač „Rudara“.
„Ubjedljivo najbolji igrač u BiH. Volio bih da ga neko stigne. Takav odnos prema kuglanju, posvećenost, ljubav, to je neviđeno. On je nešto posebno. Kultura. Nastup. Dobar đak. Inženjer. Sve nekako lijepo. Meni je milo što je došao ovdje. Svojom pojavom respekt izaziva“, govori o Paštaru Trkulja.
/“Izguraj, izguraj! Ne trzaj, Stipeeek!”/
Po povratku iz Srbije jedno vrijeme igrali su zajedno u banjalučkom „Borcu“. Trkulja iz Ljubije putovao na posao u Prijedor, radio do 14.00 časova, na autobus za Banjaluku, Paštar ga čeka na stanici u pola četiri, nastavljaju za Gradišku koja je prva dobila ploče /ostale kuglane i dalje podloge od betona i livene plastike/. Bacalo se 200 hitaca, ne može bez sat i dvadeset trening. Ne stiže se nazad u pola osam u Banjaluku na autobus za Prijedor, nego na onaj u pola devet, 15 do devet. Još onda u deset iz Prijedora za Ljubiju. I dođe kući u pola 11.
„To je danas nepojmljivo šta smo on i ja radili. U Apatinu kad je igrao, ljudi su dolazili gledati ga i kad trenira. I u jedan, pola dva noću. Dođe puna kuglana da gleda kako trenira. Zato što je bio najbolji. I ljudi su htjeli da gledaju majstora“, kaže Paštar. „Teško da bi se u regiji ovoj našao ko da je više vozario“, dodaje Trkulja. „Ali kad se trenira, priče nema. Kažemo možda jednu riječ. Ili nijednu. A ovi moji… Pa, ovdje zapisničara moraš imati.“
/„Mama, sjećaš se jedne utakmice kad Knez nije imao nijedan promašaj? Ja to ne bi’ mogla ni da samo pune bacam.“/
„Ja sam znao da sam dođoš. I da moram biti najbolji uvijek. I bio sam, od 1993. do 1996. Jedini u generaciji dva puta pojedinačni prvak Beograda, Srbije i Jugoslavije. Moj najveći peh je što sam na vrhuncu karijere bio u vrijeme kada je Jugoslavija bila pod sankcijama“, priča Trkulja.
„Zbog sankcija je reprezentacija SRJ 1996. godine u Pragu igrala u B skupini. Bili ubjedljivo najjači. Evo, ovaj peškir mi Dragan tada donio, kao suvenir. I dan danas brišem kugle njime. 26 mu je godina. Izgleda k’o krpa“, smije se Paštar.
/Dođe na trening ranije, pa malo siđe među djecu. Tek oni nisu svjesni ko im pokazuje. Šaljem fotografiju Predojeviću, pišem: istopi’ se ja. Mario gleda na live streamu, bacila 364, kad smo došli kući pita je: Tašo, što nisi bila na treningu?“/
„Bilo je velikog pritiska tada da on ne igra. Jer zašto on, a ne neko iz Srbije. A on bio neprikosnoven. Mi smo bili es-be. Meni je to bilo na pasošu, crvenom. Srbin iz Bosne“, sjeća se Paštar.
U protekloj sezoni nekoliko se važnih stvari desilo prijedorskom klubu. Zaigrao je Mladen Džajić, ušli su u Premijer ligu BiH, doveli Paštara, a potom i Miodraga Trklju, zadržali Džajića. Sutra predstavljaju novu opremu, mijenjaju boje, u zeleno i crno. Kolegi koji prati sport kažem odličan mu je bio naslov: „Paštar za elitu“. Baš na dan kad iz kluba stiže i saopštenje o drugom transferu. Ponijelo ga malo, pa on i tu da našilji: „Najbolji kuglaš BiH pojačao ‘Rudar’“. Dan kasnije u kuglani, kažu, momku baš neprijatno. Eto i njega, stiže na trening. Kažem mu, ne sikiraj se, samo na novinare svali, ne’š omaš’ti.
/“Gdje je parče pice večeras?“, Džajić pita najmlađu kćerku. Poslije to kažem Mariju. „Otkravio se malo, a? Trebalo mu je vremena“./
„Ima i boljih igrača, al’ mora biti i dobar čovjek. I to je uslov“, pretenciozan je Goran Predojević iz uprave kluba.
„Bilo mi je drago zbog Premijer lige. Ali… Kako se bliži, bojim se, čir ću dobiti. Rek’o sam, u crkvu ću otići, svijeću zapaliti…“, klima glavom desno-lijevo, kao u nevjerici.
Na zidu lijevo od ulaza u kuglanu je oglasna tabla na kojoj je, između ostalog, tabela sa rezultatima svakog treninga 12 igrača koji će činiti ekipu u Premijer ligi BiH od jeseni. Igraće šest najboljih.
„Ne treba ti niko reći ti si ovakav, ili onakav. Šta baciš utorkom i četvrtkom, bacićeš i na utakmici. Sve piše u ovoj ovdje tabeli“, kaže Paštar.
/Najmlađa kćerka ponekad po toj tabli crta i piše. Uzela jednom spužvu, pa umalo i tabelu da obriše. „Ne to!“, viknem. „Platio joj neko da obriše“, smije se Džaja./
„Od nas Trkulja očekuje isto što i od sebe kada je igrao. A niko od nas tome nije ni blizu“, kaže trener i igrač Nedeljko Driničić. „Svako voli da igra s liderima, s dobrilm ljudima, sa šampionima. Mi sad gradimo priču da ostanemo u ligi. Ono što je Doktor obećao da ćemo za četiri sezone igrati Evropu /smijeh/, vidjećemo. Mora malo biti i te drskosti i tog ludila kad neke stvari tjeraš.“
Trkulja izlazi iz kuglane kad hoće da zapali cigaretu. Dolazi Siniša i kaže: „Oni su ti enciklopedije žive. Džaja i ja jednom s njima dvojicom do Beograda išli. Oni sve i jedno takmičenje, igrača, set – u čunj. Mi samo ćutimo i zgledamo se. Fanatici.“ Podsjeti me na strastvene igrače bele: šta s’ ti ono u utorak im’o u hercu?
/“Je l’ se to zove sekundant?“/
Paštar: „Moraš da znaš da onaj ko sjedi iza tebe, više od tebe želi da srušiš devet. Uvijek bolje vidi od tebe. Ti ne vidiš šta radiš. Ne može svako da sekundira. Samo sa spiska. U Celju 2005. nisam imao sekundanta. Ja sam mamu obukao. Majka je bila sa mnom /smijeh/, ja joj obukao trenerku i ona sjela. Oni nisu htjeli ništa da komentarišu. Sudije isto. To je pojedinačni svjestki kup. Srebro sam osvojio. Bio jak tada. Poslije toga sam tebe u Gradišci dobio /obraća se Trkulji/. Mogu svi na jednu stranu, a Trki na drugu. Oni imaju popust, a Trki nema popusta. I nije ni tada imao, jer tada, takav kakav sam došao, našpanovan, poslije prvenstva, držiš tu formu. I on je podletio pod nož. I 4:0 ’ladno.“
Katarina Panić
