Muzej Kozare odskora je u posjedu pisama koje je nedavno preminuli svjetski priznati umjetnik Radovan Kragulj slao prijatelju, slikaru Predi Marjanoviću, kao i jedne skromne sveske, svojevrsnog dnevnika koji je sačinio učestvujući na likovnoj koloniji na Kozari, što su izuzetno vrijedni dokumenti jer sadrže originalne radove autora, navodi kustos umjetničke zbirke ovog muzeja Aleksa Milić.

“Marjanović mi je ta pisma i svesku uručio prije nekoliko mjeseci, prije Kraguljeve smrti, rekavši da nema smisla da ostaju kod njega, da je bolje da ih čuva Muzej. Pisma su uglavnom iz ratnog i poratnog perioda, a ova skromna sveska je iz 2009. godine. To su uglavnom minijature, petominutne, ali dragocjene jer često govore više nego monumentalni radovi, budući da nastaju `na prvu`, bez predumišljaja. Imaju notu intimnog, ništa pretenciozno, a vrlo često i ono najdublje čega čovjek nije ni svjestan”, kaže Milić za Srnu.

Kragulj je izlagao u više od šezdeset najprestižnijih galerija širom svijeta, a od tri izložbe u Prijedoru, Milić dobro pamti dvije, i to kada je kao učenik trećeg razreda srednje škole 1986. godine pogledao crteže i grafike sa zečevima i žive zečeve u kavezima u Muzeju Kozare, te o tome napisao tekst koji je objavljen u školskom časopisu, te 30 godina kasnije kada je kao kustos ugostio Kragulja u istom prostoru.

“Dolazim sa odmora i zatičem Kragulja koji postavlja svoju izložbu `Strata`. Cijelo ljeto proveo je radeći na svojoj monografiji, dolazio je u Muzej svakog dana. NJegova izložba bila je u toku i, prilikom grupnih posjeta, pozivao bih ga da i on, kao autor, nešto kaže. Volio je živu riječ sa publikom. Stekao sam utisak da za njega ništa drugo nije postojalo i da ga ništa drugo nije zanimalo, osim umjetnosti”, sjeća se Milić.

Monografiju o Kragulju, koji je umro 28. jula u Parizu u 87. godini, objavili su nedavno izdavačka kuća “HERAedu” iz Beograda i Akademija nauka i umjetnosti Republike Srpske, čiji je bio član. Kao kapitalno djelo u oblasti kulture, publikaciju je podržalo Ministarstvo kulture i informisanja Srbije.

“Likovnim jezikom predstavljao je vezu čovjeka i prirode, a u samom mediju grafike odabrao je mecotintu, tehniku iz 17. vijeka koja je bila godinama zapostavljena, a koja je po prirodi veoma suptilna i daje ogroman valerski raspon. U izrazu je težio ka što većem stepenu pojednostavljenja, bio je majstor da odvoji bitno od nebitnog, da svede kompoziciju na što manje elemenata, a da pritom ništa ne nedostaje”, pojašnjava Milić.

Prijedorski slikar Predrag Marjanović, jedan od najboljih poznavalaca i prijatelja Radovana Kragulja, sjeća se kako se krajem osamdesetih godina prošlog vijeka prigovaralo rukovodstvu Umjetničke galerije BiH u Sarajevu da je malo Srba koji tamo izlažu, a da je tadašnji direktor rekao: “Dobro, onda ćemo raditi najvećeg”. I pozvao Kragulja.

“To je koštalo kao kad biste danas za jednu izložbu odvojili 200.000 KM. Kragulj je animirao kompletan prostor oko galerije. Tu je veliki parking koji je morao biti ispražnjen i pod nadzorom policije, pored su Dom Armije, pravoslavna crkva i umjetnička škola na čijim prozorima su, takođe, bili njegovi radovi. Ispred su bile krave, žive krave, one muču, okolo bale sijena. Dijelio se jogurt. Otvaranje je bilo u pola šest ujutro, a u hotelu `Evropa`, već dan prije, čitava svita likovnih kritičara iz cijelog svijeta”, navodi Marjanović za Srnu.

On kaže da su Karguljeve izložbe remek-djela preciznosti, da idu do perfekcije i da se ništa ne prepušta slučaju. Marjanović ističe da mnogim umjetnicima drugi rade postavke, obično studenti, dok je Kragulj uvijek bio tu, studiozan, rafiniran, promišljen, strog i puritanac.

“Beogradska televizija jednom je snimala prilog o tome kako on pakuje slike. Umjetnički je rad kako on pakuje slike za izložbu. To traje satima. On je toliko proračunat kad nešto pravi da se sve i jedan detalj zna. Mjeri galerije i okom i metrom. Kod njega ne može biti greške. Jednom je /akademik Milivoje/ Unković morao skidati postavku i ponovo stavljati zbog centimetra razlike u visini”, priča Marjanović.

On ističe da na Kragulja nije morala uticati avangarda, jer je on bio avangarda, kao i da je na ekološke katastrofe upozoravao daleko prije nego što su postale realnost, a da je taj momenat ekološkog aktivizma izvorno ponio iz zavičaja, iz zbjega u koji je njegova majka 1942. godine otišla sa svih sedmoro djece.

“Minimalisti su čudna jedna porodica koju malo ko razumije. LJudi vole šareno. On nije volio šarene umjetnike. Koketirao je s medijalom, ali im nije pripadao jer medijala je brbljiva. Živeći i radeći decenijama u Velikoj Britaniji, Belgiji i Francuskoj, družio se sa najvećima. Kad sam čuo da je umro, javio sam samo Unkoviću i /LJubomiru/ Stahovu. Stahov je malo zastao, pa rekao: `On je jedini od nas koji je živio umjetnost`”, kaže Marjanović.

Direktor Muzeja Kozare Zoran Radonjić naglašava da je nemjerljiva Kraguljeva pomoć u zaživljavanju Međunarodnog bijenala radova na papiru koje grad Prijedor ima od 2016. godine, kako u koncipiranju tako i u realizaciji.

“Zamisao ga je oduševila od samog početka. Pomogao je sa stotinama kontakata kad su u pitanju potencijalni učesnici, a u prvom sazivu bio je i član žirija, te pozvao i svoje prijatelje Aleksandra Basina i Majkla Niksona u žirije, čime je manifestacija od samog početka dobila na težini, ozbiljnosti i značaju. I interesovao se sve dok je bio živ. Evo i sad, kad je bio bolestan, pita:`Kako ide bijenale?` Baš je želio da to uspije”, kaže Radonjić za Srnu.

Prema njegovim riječima, Kragulj je izlagao i njegova djela se nalaze u najvećim svjetskim centrima, te je predavao na prestižnim univerzitetima, ali ipak nije imao tako izraženu komercijalnu stranu.

“On nije nešto sjajno živio od te svoje umjetnosti, ali je u stvari bio beskompromisan. Nije bilo podilaženja publici nikada, nego apsolutno sopstvena vizija u koju je vjerovao do samog kraja”, dodaje Radonjić.

Sa pariskog Per Lašeza Kraguljeva urna biće prenesena na groblje Puharine u rodnom Velikom Palančištu kod Prijedora, gdje se nalazi i spomenik za više stotina Srba ovog kraja ubijenih u ustaškom pokolju oktobra 1942. godine. Kraguljev pepeo naći će se na grobu njegove majke Mileve, koja je, osim sedmoro djece, u zbjeg tokom bitke na Kozari povela i jednu kravu.

“Kuća koja nije imala kravu u to vrijeme teško da je mogla da preživi. Odatle i korijeni te Kraguljeve ekološke svijesti. NJegovo stvaralaštvo obesmišljava masovnu proizvodnju mesa i ubijanje životinja. I inače je bio protivnik globalističke i materijalističke priče gdje sve ide u profit, a potiru se prirodno i estetski vrijedno”, ističe Radonjić.

Kragulj je monografiju posvetio ocu Dragoju, čije kosti nikad nisu pronađene. Prema svjedočenju mještana, obješen je u masovnim ubistvima u rodnom selu, pa, stoga, vjerovatno počiva u nekoj od tamošnjih masovnih grobnica. Knjiga je posvećena i sestri Gini, koja je umrla u zbjegu 1942. godine, te majci Milevi koja se iz radnog logora u NJemačkoj vratila pješačeći dva mjeseca.

“Radovan i braća mu Sreto, Mihajlo, Mile i Manojlo i sestra Persa, moja baka, bili su u Jasenovcu i drugim logorima u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj. Persa je jedno vrijeme bila u Virovitici, u jednoj češkoj porodici. Vratili su se na zgarište, gdje je najstariji Sreto uzeo ulogu oca. Tu su se postepeno kućili, povremeno opet odlazeći u zbjegove. Na nadgrobnom spomeniku majke Mileve upisana su imena sedmoro djece. Na ploči je i Radovanov vajarski rad, sedam jabuka”, napominje Radonjić.

Jedna jabuka malo je odvojena od ostalih šest, za sestru koja nije preživjela rat.

SRNA