U nastavku suđenja za zločine počinjene u Ljubiji kod Prijedora, zaštićeni svjedok Tužilaštva BiH ispričao je da je u ljeto 1992. godine gledao kako dovode i zatvaraju bošnjačke civile u kafanu Doma u Miskoj Glavi, te ih odvode na stadion u Ljubiji, gdje su tučeni.

Zaštićeni svjedok pod pseudonimom S-5, mobilisan je u proljeće 1992. godine u Teritorijalnu odbranu, ali je početkom ljeta premješten u Šesti ljubijski bataljon, koji je bio u sastavu 43. motorizovane brigade Vojske Republike Srpske (VRS).

On je rekao da je Rade Bilbija bio komadant Šestog ljubijskog bataljona, a Slobodan Taranjac predsjednik Kriznog štaba.

Na pitanje tužioca Izeta Odobašića da li je Bilbija bio u Kriznom štabu, svjedok je rekao da nije siguran, a potom ga je tužilac podsjetio na izjavu koju je 2015. godine dao istražiocima Tužilaštva Bosne i Hercegovine u kojoj se navodi:

“Za komadanta Radu nisam siguran, ali znam da je blisko sarađivao sa Taranjcem, koji je bio bog u Ljubiji i za sve se pitao“, dio je iskaza koji je tužilac pročitao, a potom svjedok rekao da je tačno.

Svjedok je ispričao u Državnom sudu kako je početkom ljeta otišao kući u Miskoj Glavi da posjeti porodicu te je, po povratku sa odmora, ispred Doma u Miskoj Glavi vidio veću grupu ljudi.

“Ispod kuće Živka Radulovića na obali sam vidio pet ili šest civila kako leže pretučeni“, rekao je svjedok, te dodao da je tu bio i Milorad Tomićm komadant Miskoglavske čete.

Svjedok je rekao da je vidio i Dragu Kneževića, zvanog Ludi, koji je tukao jednog civila, kojeg je ranije izveo Tomić iz Doma.

“Toliko ga je tukao, ali je davao znakove života, potom ga je odveo dole na obalu“, rekao je svjedok.

S-5 je ispričao da je potom ušao u prostor Doma, te vidio u jednoj prostoriji oko stotinu civila koji su klečali, a potom je izašao i obratio se Kneževiću riječima: “Budale, šta to radite od ljudi?!“

“On me pogledao i, da nisam i ja bio naoružan, mislim da bi me udario“, rekao je svjedok i naveo da se potom odmakao od Doma i sjeo ispred trgovine, a da mu je zatim prišao Slobodan Knežević s kojim je razgovarao.

“Potom je jedan od civila sa obale ustao i počeo bježati, protrčao je dva-tri metra od mene. Slobodan je uzeo pušku i počeo pucati. Nakon drugog metka, civil je pao“, rekao je svjedok.

Dok su tu sjedili, kako je naveo svjedok, ispred Doma su došli Rade Bilbija, Ranko Došenović, Ranko Babić i neki Gliga, a Rade Bilbija je otišao kod Tomića.

“Došenović je prepoznao nekog od tih civila, žute kose, na obali. Prišao mu je i odmah ga počeo udarati, te ga pitao da li je kod njega spisak Srba koje treba ubiti. Ranko ga je tako tukao da ne znam je li preživio“, ispričao je svjedok i dodao da su potom crvenim golfom pred Dom došli Rade Zekanović i Milorad Obradović.

Kako je naveo svjedok, iz pravca škole došli su i Zdravko Panić, Trive Vukić, Mićo Vukić, Rajko Vukić, te još pet ili šest vojnika.

“Tomić im je otvorio prostoriju sa zarobljenicima, ali ne znam šta su radili“, naveo je svjedok.

Nakon sastanka koji su imali Bilbija i Tomić sa ostalim vojnicima, svjedok je naveo kako mu je prišao Rade Bilbija i rekao da idu za Ljubiju.

“On je držao motorolu i ne znam s kim je pričao, ali sjećam se da je rekao: ‘Mravi su spremni za transport, pošaljite školjku’“, naveo je svjedok i dodao da je došao autobus, ali da ne zna jesu li zatvorenici ušli u njega, jer će već krenuo za Ljubiju.

U komandi u Ljubiji, svjedok je zadužio municiju i krenuo u pravcu Hambarina te je, prolazeći pored stadiona u Ljubiji, vidio kako dovoze civile iz Miske Glave.

“Čuo sam nakon dvije ili tri godine da su ti ljudi pobijeni iznad rudnika“, rekao je svjedok i zatražio pauzu.

Nakon pauze, svjedoka su trebale unakrsno ispitati Odbrane optuženih, no predsjedavajući Vijeća Suda BiH Staniša Gluhajić rekao je da je svjedoku pozlilo, te da je u toku intervencija hitne pomoći.

Drugi svjedok Državnog tužilaštva Faik Duratović živio je sa porodicom u naselju Rizvanovići na području Prijedora. U ljeto 1992. godine, nakon što je počela pucnjava u selu, odlučio je krenuti preko šume.

“Ocu sam rekao da sam prestrašen i da neću čekati da dođe vojska“, ispričao je svjedok te dodao kako mu je otac dao svoj novčanik sa dokumentima i novcem.

Na putu do šume, sreo je Zakira Medića i krenuli su zajedno prema naselju Bišćani, gdje mu je živjela sestra i zet.

Potom im se pridružio i zet Armin Kadić, te njegovi rođaci Sead, Džemal, Dževad i Vahidin Kadić.

“Sead je rekao kako je vidio da su mu ubili brata Muhameda u selu Kadići“, prisjetio se svjedok, navodeći kako su došli do sela Mrkanj, gdje je vidio kako gore kuće, a potom preko šume išli do sela Hegići i Alagići.

“U Alagićima nije bilo žive duše – leševi su bili ispred kuća, pokriveni dekama, samo su kokoške hodale“, ispričao je svjedok.

Nakon toga, kazao je svjedok, nastavili su šumom do Hambarina, gdje su sreli veću grupu ljudi. Ujutro je počela pucnjava po šumi, a ljudi su se razbježali na sve strane.

“Neko je izašao iz šume i rekao kako su tamo vojnici i da nas pozivaju da se predamo, što smo i uradili“, rekao je svjedok, te dodao kako su ih tu pretresli i odveli u seosku kafanu u Misku Glavu.

Svjedok je ispričao kako ih je bilo oko stotinjak zarobljenih, te da su im tu oduzeli dokumente, nakit i novac, a da je jedan vojnik napravio spisak.

“Ušla su tri vojnika i tražili dobrovoljce iz Rizvanovića. Ermin Duratović se prijavio i još jedan momak, ja nisam“, rekao je svjedok, te dodao da se njih dvojica više nikada nisu vratila.

On je naveo da su autobusima prebačeni na stadion u Ljubiji, gdje je prepoznao školskog druga Jovicu Kneževića.

“Jovica mi je prišao i nekoliko puta me udario u stomak“, rekao je svjedok i dodao da su svi zatvorenici na stadionu bili premlaćivani, a neki i ubijeni.

Nakon dva do tri dana, grupa od 16 maloljetnih mladića prebačena je u logor “Trnopolje“, a među njima i svjedok Faik Duratović, koji je tada imao 17. godina.

“Moja sestra je poznavala načelnika logora, jer je on bio direktor naše škole, i zamolila ga da me – kao maloljetnika – pusti, što je on i uradio“, naveo je svjedok, dodajući da je njegov zet ostao na stadionu i nije preživio.

Za učešće u nezakonitom zarobljavanju i zatvaranju 120 muškaraca – koji su bili zatvoreni u Domu u Miskoj Glavi, a potom i na stadionu u Ljubiji – te njihovom mučenju i ubistvima počinjenim krajem jula 1992. godine, optuženi su Slobodan Taranjac, Milodrag Glušac, Ranko Babić, Ranko Došenović, Marinko Praštalo, Rade Zekanović, Zdravko Panić, Trivo i Milan Vukić, Slobodan Knežević i Milorad Obradović.

Prema optužnici, Taranjac je bio predsjednik Kriznog štaba u Ljubiji, Glušac zamjenik komandanta Šestog ljubijskog bataljona VRS-a, Došenović pomoćnik komandanta bataljona za bezbjednost, a ostali pripadnici čete iz Miske Glave, odnosno vojne i civilne policije.

Nastavak suđenja bit će naknadno saopćen.

detektor.ba