Poplave koje su Prijedor zadesile u ovom mjesecu treće su u ovoj godini. Aleksandar Drakulić, vlasnik i urednik web portala prijedordanas.com, pojavu prati duže od decenije, budući da je pogađala Topolik i Vrbice i prije velike polplave iz 2014. godine. Najveća razlika u izvještavanju tada i danas jeste u diversifikaciji izvora – omjeru vlastitog rada na terenu, učešća građana i udjela zvaničnih organa u objavljenim sadržajima. Razlike u cenzuri gotovo da i nema: pokušaja lokalnih vlasti da kontrolišu medijski sadržaj bilo je i tada i danas.

U tu subotu, 10. decembra, imala sam rano ujutro let iz Rige preko Beča do Zagreba, sve na vrijeme. U Signal grupi, ima nas iz 19 zemalja, frka ljudima, masa letova otkazana ili kasni, zbog nevremena, ne stižu na vezane letove, traže druge kombinacije, gube kofere… Dok čekam prtljag, pišem Mariju da sam dobro prošla, da je ljudima ludilo, kaže, paz’ da ne b’ čamcem kući. Otvorim mreže, prvo što mi iskoči, snimak žene kako metlom čisti poplavu na dubičkoj cesti. Kažem autoru, kasnije toga dana, to je to, da više nikad ništa o poplavama ne uradiš, dosta je.

Aleksandar: Oko podneva, zove poznanik, vozi se tom ulicom, kaže, brate, ovuda se ne može proći, voda do pragova. Sjedam u auto, kod Tešinića kako skrećem, vidim vodu na kolovozu, dosta bliže gradu nego što je bila u junu i novembru. Nema nikoga od službi, samo nekoliko mještana. I tu, gdje je skretanje u Maksima Gorkog, stoji ta žena. I maše autima da stanu, jer voda na kolovozu je u visini trotoara i, kako auta prolaze, tako prave talase koji se onda prelijevaju lijevo i desno, na trotoare, a s trotoara u njeno dvorište. I ona mete tu vodu s trotoara nazad ka kolovozu. Jedan čovjek stoji gore više, s druge strane ulice, kod skretanja ka Puharskoj. I isto maše vozačima da ne idu tuda, ali ljudi ne reaguju.

Jesi li razgovarao s njom? Šta je ona pokušavala?

Aleksandar: Jesam, kaže, nikad gore. Isto to su rekli i ostali mještani. Poslije, kad sam objavljivao vijest o tome, prvo sam pregledao svoje slike s istog mjesta iz prethodnih dviju poplava u ovoj godini i stvarno u njenom dvorištu nije bilo vode, a sad ima, prvi put. Zato sam i mogao staviti u naslov to „nikad gore“, tako da to ne bude samo na bazi njihovog doživljaja, subjektivnog. Razmišljao sam i da stavim naslov Metlom protiv poplave i sliku te žene kao naslovnu, ali bojao sam se da to neko ne shvati kao omalovažavanje. Shvatio sam njenu muku i potrebu da radi to što je radila. Ona psuje, galami, gunđa, proklinje. Čuje se to na snimku. Tu je neka daska, pretpostavljam da posluži za prelaz ako bude još više vode. Ona u jednom trenutku uzima tu dasku, baca je na cestu, gnjevna. Pa onda kao da skonta da može vozilo da je nagazi, odbaci i povrijedi nekog, zagazi u vodu i uze dasku nazad. Iako ti vozači realno njoj ne prave štetu, njoj njihov prolazak znači ignoranciju problema, nedostatak saosjećanja, kao da se ništa ne dešava, imaju dijametralno suprotan doživljaj te vode. I to je dovodi do bijesa. Kao i ta unutrašnja borba s vlastitom nemoći da utičeš na nešto što te ugrožava. I onda se tom metlom bori protiv osjećaja bespomoćnosti i beskorisnosti.

Kako ostali mještani reaguju?

Aleksandar: Zapamtio sam od ranije, a i on je mene, čovjeka s naočalama koji ima tu neku radnju, servis, koji svaki put najgore prođe. I on tuda šeta. Prilazim mu i kažem da ispade pametno što nisu sklonili vreće s pijeskom, postavljene na posljednjim poplavama. On djeluje nekako nezainteresovan. Prvi i drug put bio je više ljut, više bijesan. Sad izgleda kao da je očekivao, rezigniran, kao da mu je svejedno, kao da ga boli ćošak za sve, jer niko ne reaguje. Ljudi su nekako ogorčeni, ali kao oguglali, kao umorni od ravnodušnosti, svega im preko glave, a postepeno naviknuti na bespomoćnost, pa više nema ni onog šoka, naboja, tenzija, snažnih emocija. Čak i očekivana solidarnost međusobna na bazi zajedničke nevolje – izostaje, jer nisu rijetke situacijama gdje pokušaji odbrane jednog posjeda znače ugrožavanje susjednih. I potencijal za komšijske svađe je i velik i razumljiv. Bilo ih je i tu.

Koliko si vremena tu proveo?

Aleksandar: Oko sat sam tu ostao. Čujem kako jedni drugima govore, ‘aj zovi policiju, zvao sam već, ništa. Pa, ‘ajmo zvati /ime i prezime jednog snimatelja/, on će sigurno doći. Onda nazovem policiju, dođe jedna patrola, poslije desetak minuta možda. Radnici firme koja održava magistralne puteve stavili su prepreke na kolovoze, ali na način da vozilo može proći između njih ili zaobilazeći ih s jedne i s druge strane, gazeći trotoare. I to vozači i rade, a policijski službenici ne izlaze iz parkiranog auta. Došlo je i službeno vozilo „Vodovoda“, prepoznajem direktora, zaustavio se na početku dubičke, bio 2-3 minuta, nije izašao iz auta, nije prišao kritičnom mjestu, okrenuo se i otišao. Potom dolazi mikser s pijeskom, pune vreće i ređaju ih jedne na druge. Niko se drugi za to vrijeme nije pojavio.

I kako dalje izgleda tvoj dan?

Aleksandar: Onda sam dobio dojavu da se ispumpava voda u plavom neboderu, pa sam otišao tamo to poslikati. I onda kući, objavljivati sve te materijale koje sam dotad sakupio. Onda počinju stizati informacije iz Dubice i Novog, slike i poruke i dalje stižu, što u grupama, što pojedinačno. Pa onda saopštenje i najave pres konferencija iz Gradske uprave. Nekad ne odem namjerno, da me ko ne povuče za jezik, a bojim se da ne bih izdržao. Opšti je utisak, ne samo u Prijedoru, da su izjave zvaničnika takve da im ustvari činiš uslugu ako ih ne objaviš.

Tog dana na svom portalu imao si broj posjeta tri puta veći od prosjeka. Šta je bilo najčitanije?

Aleksandar: Nije žena s metlom, nego je vijest da je za saobraćaj zatvoreno nekoliko lokalnih puteva, što zbog poplava, što zbog radova. Naslov je jednostavan, nimalo klikabilan, ali je očito ta informacija ljudima potrebna i korisna. Nestanci struje, vode ili grijanja u gradu, zakrčenost puteva, obustava saobraćaja, elementarne nepogode poput poplava ili zemljotresa, požari… takve informacije, a da su vezane za grad Prijedor, morale bi se naći na jednom mjestu, na zvaničnom sajtu grada, maltene u realnom vremenu. Da ima neka služba koja bi za to bila zadužena. To se pokazalo potrebnim i 2014. Sjećam se tada, petak veče, 16. maj, prvi sam objavio vijest da je zatvoren most na Sani. Pitali me tada iz opštine zašto dižem paniku.

Ko iz opštine te to pitao?

Aleksandar: Ne sjećam se stvarno ko me je zvao. Kakvu paniku? Objavio sam da je most zatvoren, a bio je zatvoren i za saobraćaj i za pješake. Pa, to jeste panika, kažu. Nije panika, jer most jeste zatvoren i građanima je ta informacija potrebna i korisna, da ili ne kreću ili traže alternativne pravce. Panika je ako dođu tu, a nisu informisani da je most zatvoren, pa se onda pitaju o čemu još nisu informisani. To je prostor za paniku, a ne tačna i provjerena informacija. A ja sam je imao zato što sam otišao slikati ljestvu vodostaja Sane, dakle, bio sam lično tamo, bio sam drugim povodom i to sam saznao usput, da ne kažem slučajno. Danas da se takvo šta krupno desi, daleko prije bih dobio informaciju i u tom protoku i brzini širenja informacija je najveća razlika u ovih gotovo desetak godina. Tada sam, kažem, prvi objavio i što je daleko indikativnije, dugo, dugo bio jedini s tom informacijom. Za pretpostaviti je da su neki drugi bili spriječeni da je objave od strane tih istih likova koji su mene optužili da širim paniku.

Dolazimo li do toga da je informacija danas slobodna i usljed demokratizacije izvora, a da je prostor za cenzuru uži nego ikad?

Aleksandar: U svakom dijelu grada imam ljude kojima vjerujem, na koje se mogu osloniti. Ne možeš fizički stići biti na sve i jednom terenu pogođenom poplavom, a paralelno i objavljivati taj materjal. Tako da dio prikupim sam, a ostalo dobijam od ljudi, saznajem u raznim online grupama, dobijam uporedo i od zvaničnih institucija koje i dalje traže načina da kontrolišu informacije pa imaju sad novu foru – pozivanje odabranih medija, umjesto obavještavanja svih, kao što je uobičajeno i očekivano.

Je li govoriš o potezu Gradske uprave iz novembra ove godine i neobičnom mejlu?

Aleksandar: To je bilo smiješno. Isto kao i sad, i tada me poznanik nazvao, rekao da je zatvoren saobraćaj na dubičkoj cesti. Odlazim gore, zatičem dvije TV ekipe, pitaju me jesam li i ja došao zbog gradonačelnika. Nisam, niti znam da on dolazi. Kažu, njih su poslali jer im je javljeno da dolazi gradonačelnik da da izjavu o poplavama.

Da, sjećamo se dobro te izjave da je sve pod kontrolom. Ali toga dana u 15.07 časova dolazi vrlo neobičan mejl iz Gradske uprave na mejling listu gdje su svi mediji, u kojem se takođe spominje i širenje panike, gdje se od medija traži da ne zovu pojedinačno vatrogasce i civilnu zaštitu, a pritom je izjava gradonačelnika prethodno bila organizovana za samo dva medija.

Aleksandar: To mi je bilo čudno, stvarno čudno. Znači, mediji nisu dobili nikakve informacije iz Gradske uprave, za izjave su pozvani neki mediji, a neki nisu, a onda je svim medijima poslan taj mejl koji nema na šta drugo da liči nego na pokušaj cenzure.

Da su u takvom jednom okruženju radio tu subotu i nedjelju, 9. i 10. decembra. I da si se za sav sadržaj koji si objavio ta dva dana na svom portalu oslonio isključivo na institucije grada. I da nisi objavio ništa što si dobio ili saznao od građana koji su zaslužni za kreiranje dobrog dijela sadržaja. Kako bi izgledalo to nekome ko, na primjer, nije odavde, ne zna šta se ovdje dešava i jedini izvor informacije mu je tvoj portal?

Aleksandar: Izgledalo bi, manje-više, kao da je sve u redu.

Katarina Panić – zamisli.ba