Narodni običaji uz vjerske pravoslavne praznike od Tucindana do Božića nisu ujednačeni nego geografski određeni, ali postoje jedinstvene stvari za sve krajeve i u kojima ne bi smjelo biti razlike, a jedna od njih je da se slave u kući i unutar porodice, jer su kuća i porodica svetinje, smatra Milorad Latinović, poznavalac narodnih običaja iz Prijedora.

Latinović ističe da vjeruje da vjerski i nacionalni identitet čine usvajanje i baštinjenje tih običaja ili u najmanju ruku, znanje i svijest o njima, da se najbolje spoznaju tako što se i duhovno i fizički doživljavaju, te da je imati i čuvati nešto što traje vijekovima mnogo vrednije nego se izjasniti kao pripadnik neke vjere ili nacije – pripadnost se mora osjećati.

“Usmena predanja, nepisana pravila i običajna prava bolja su nego sva pisana zato što se ne mogu zapaliti. Uvijek neko ostane živ ko riječ prenosi dalje”, rekao je Latinović za Srnu.

Latinović je rođen 1959. godine u selu Miska Glava kod Prijedora, a odmalena je upijao priče starijih koje su se prenosile s koljena na koljeno i odrastao je u porodici koja se strogo držala i dosljedno primjenjivala naslijeđene običaje.

“Srpski seljak je bio nepokolebljiv i disciplinovan u poštovanju tog nasljeđa, inače bi nestao. To ga je držalo u životu, morao je u nešto vjerovati, jer je toliko teškim životom živio da je otuda i naziv `težak` za seljaka”, navodi Latinović.

On ističe da cijeli svijet teži jednoj vrijednosti – samoodrživosti, a selo ju je imalo mnogo prije nego što je ta riječ postojala, budući da je sve što mu je potrebno, čovjek sam proizveo ili našao u prirodi.

“Sve je imalo mjeru, svrhu i značenje i ništa se nije radilo, a da nema apsolutni smisao”, naglašava Latinović.

On se sjeća da je Tucindan – dan kad se tuku pečenice /5. januara/, počinjao zvukovima – skikom, cikom i žamorom, a potom mirisom dima.

“Nisu se šurile, nego palile slamom, jer voda se štedjela. S dvije lime opere se pečenica. Jer ko bi nanio toliku vodu s bunara, ljudi! Djeci se govorilo: `Trkni do vode!`. A dok odeš i vratiš se, padneš u nesvijest. Jer srpski seljak živi kao vuk. Kuća je na brdu, da se vidi opasnost. Ima dvoja vrata – s čela za ulaz, a otraga da se može pobjeći od neprijatelja u šumu. Potok je u udolini, tako da ideš uzbrdo kad se vraćaš sa vodom”, pojašnjava Latinović.

Za vodu se govorilo bunar ili stub. To je bio prirodan izvor vode na površini zemlje nad koji bi se dogradio otvor od drveta, kamena, a kasnije i betona, za lakše zahvatanje vode, za razliku od čatrnje koja je bila duboko iskopan bunar za podzemno izvorište.

“Pečenice se potom naražnje. Ražanj je drveni, usječen u šumi. Do sutradan se drže u kiljeru. To je ostava uz kuću, obično s bočne ili zadnje strane, jer s prednje je ganjak /balkon/. U kiljeru je malo masti, malo brašna, naćve – nešto kao radni sto s vratima dolje i drvenim koritom gore na kojem se mijesi hljeb. Tu se drži meso nakon što se osuši u sušnici, skorup i varenika /mlijeko/. I uvijek je pod ključem, a ključ je kod najstarijeg u kući”, ukazuje Latinović.

Na Badnji dan muški idu prije svitanja po badnjak, a to je jedna grana cera ili hrasta. Najstariji i najmlađi iz kuće ponesu rakije kojom se nazdravlja za dobru godinu i žita koje se ritualno baca da bude godina blagorodna, jer i seljak i blago koje njime hrani zavise od tog žita.

“Ako se s tri udarca ne usiječe grana, onda se dovrši uvrtanjem. Nikako cijelo drvo, jer ne može seljak takav luksuz sebi dozvoliti. Grijeh je usjeći stablo. Nikad se ne mogu pomiriti s tim da se danas stabla tako uništavaju, a ni s tim da se vozaju traktorima. Grana se stavi s desne strane kraj ulaznih vrata, a naveče se naloži – koliko varnica, koliko zvjezdica, toliko dječica – tako se blagosilja”, pripovijeda Latinović.

Po povratku kući loži se vatra, a radi štednje se oko jedne vatre peče tri do pet pečenica iz sela, pjeva se ojkača i pije rakije, a ženska čeljad priprema jelo – kupusaricu, slaganu ili savijanu pitu od kiselog kupusa, i gnječeni pasulj.

“To nije prebranac, to je sitni grah, jedno fantastično jelo, nagusto skuvan, iscijeđen, pa izgnječen, zapečen s crvenim lukom. Taj grah i ta pita su morali biti obavezno, a često je išao i vareni kupus ili vareni grah, kuruza, pura”, ističe Latinović.

Naveče su pečenica unosi u kuću, kao i slama u kojoj se uveče pijuka, a koja u kući ostaje do Bogojavljenja. Najstarija žena je kvočka, govori pi-pi-pi, kao da hrani piliće, baca u slamu šekeriće, orahe, lješnike i malo bombona, a djeca ih skupljaju.

“Neke karamele u teglama su se držale u zadrugama. Vagne se 20-30 deka /dekagrama/, plati se ili špicama iz misirače ili jajima, nečim što zadruga otkupljuje, jer seljak nije imao para”, priča Latinović.

Poslije posne večere ide se u crkvu na pričešće. Žene iza ponoći prilegnu uz vatru, onako obučene malo prikunjaju, a već oko dva-tri ustaju i počinje priprema božićnog ručka koji mora biti različit i ljepši od svega drugog u godini i kao takav se mora pamtiti.

“Čeljad tad prvo ide po vodu. Usput bacaju žito, dajući do znanja onima koji na bunar dođu poslije njih da nisu prvi i da iduće godine treba da se potrude da budu marljiviji. Tom se vodom najprije mijesi česnica u koju se stavlja novčić za sreću. Ona je na stolu pored žita u kojem gori svijeća. Tu je i kadionica s tamjanom u koju se ubaci komadić žara i domaćica svakog okadi da bude čist, da nema grijeha na sebi i da ga ne prati zlo”, dodaje Latinović.

Stave se četiri čaše rakije, muške glave nazdravljaju naukrst tri puta, lomi se česnica i pazi da ne padne veći komad da ne bi “valio” neko od čeljadi /ne dočekao idući Božić/. Stari ljudi “čitali” su i sa kosti svinjske plećke kakva će biti godina i hoće li ko “valiti”.

“Prvo se jede cicvara, ništa supa, sarma, to je došlo poslije. Na stolu mora biti cijela pita u `tevsiji`. Na njoj plećka od pečenice i jedan čitav oroz /pijetao/. Ništa nije dirano, ništa skrnavljeno. Zdravica ide: `Živi i zdravi bili, nek` vas prati sreća! Zdravlje!` I uz to mala molitva: `Jedna ptica jedna žlica, glava u šumu, rep u njivu`. To da bude hrane i da ptice ne jedu usjeve”, pojašnjava Latinović.

On podsjeća da je izvorni običaj bio da se za Božić peče brav /ovan/ i jede bravetina, ali da je sa dolaskom Osmanlija počelo da se dešava da upadaju domaćinima u dvorišta i otimaju ovna sa ražnja kad je pečen.

“Onda su to Srbi presjekli tako što su prešli na svinjetinu, te se takva otimačina više nije dešavala”, navodi Latinović.

Latinović je prošlog mjeseca u okviru Prijedorske zime održao predavanje o narodnim običajima od Tucindana do Božića za učenike osnovnih i srednjih škola u Muzeju Kozare zajedno sa kustosom etnologom ove kuće Marijom Radaković.

SRNA