„Samo onda kad odeš na drugi kraj svijeta možeš porediti da li ti je bolјe tamo gdje si bio tokom odrastanja, ili tamo gdje si trenutno.“ Ovom rečenicom dvadesetrogodišnji Mirko Kobas iz Omarske, student četvrte godine Fakulteta informacionih tehnologija, Univerziteta u Banja Luci, opisuje svoj “američki san”.

Sve je počelo u trenutku kad je upisao fakultet i kad je vidio objavu za ,,Vork end Travel Amerika”, program za studente preko kojeg mogu da putuju u Ameriku i tamo rade. Kaže da mu je u početku cijela ta priča bila nemoguća. Tim prije, jer iz bližeg okruženja, od svojih poznanika nije mogao dobiti inforamciju više o tom putovanju.Osim da je za isti put bio zainteresovan i njegov kolega s fakluteta.

“Bili smo na trećoj godini, a uslovi za prijavu takvi da sve ispite položiš u roku i da bar malo poznaješ engleski jezik. Bili smo prilično opušteni, bar tada dok smo galјali sve papire potrebne za odlazak”, prisjeća Mirko.

Na kakav se veliki korak odlučio, shvatio je tek kada je došlo vrijeme za polazak.

“Odmah po izlasku iz Ambasade, kad smo dobili vize, kolega i ja dobijamo mejl da za deset dana putujemo. E, tu već počinje panika. Let je bio iz Zagreba do Istanbula, zatim do Bostona. Kada smo, nakon deset sati u avionu, sletjeli u Boston, po izlasku na aerodrom, poslodavci s kojima smo bili u kontaktu su nam rekli gdje nas čeka bus za dalјe.Tu nastaje prvi problem. Kartu ne možemo da kupimo u busu, tamo priznaju samo onlajn kupovinu. Pokušavamo da se snađemo. Niko od nas nema ni debitnu karticu i na kraju sve rješava poslodavac koji nam kupuje karte i šalјe mejlom“, priča Kobas koji taj dan, po dolasku, nije mogao ni u planirani smješaj, jer šifra (klјuč) nije bila prihvaćena.

Tu noć su proveli u hotelu. Kaže da ih je u toj kući bilo 12. Uslovi su bili solidni, a on je radio kao pomoćnik u Spa centru, u jednom hotelu. Bio je zadužen za održavanje teretane, muške svlačionice i prostorije za čekanje masaže. „Ništa to nije teško”, kaže Kobas koji je tokom prvog odlaska u Americi boravio četiri mjeseca. Obišao je Nјuork, Majami, Čikago, San Diego i Boston.

“To je nešto što jednostavno moraš da doživiš da bi mogao da pričaš o tome. Život u Americi potpuno je drugačiji u odnosu na život kod nas. Kod njih uvijek klima radi, nije bitno da li je vruće ili hladno, kod bilo kojeg pića bitno je da je čaša puna leda, hrana im je, po mom mišlјenju dosta lošija, nego kod nas. Život im zavisi od tehnologije i sve se odvija preko interneta, pa čak i ta kupovina nesretne karte za bus koja mi je ostala posebno urezana u sjećanje. Ipak oduševila me je prijatnost lјudi kao i želјa da pomognu nekom kod koga osjete da ne može sam, a jedan od tih bio sam baš ja”, priča Mirko.

Mirko se u Ameriku vratio i drugi put, na četvrtoj godini fakulteta. Tamo su ga čekali neki od prijatelјa iz Meksika, Dominikanske Republike, Jamajke, Indonezije, Tajlanda s kojima je dijelio svoj prvi američki „dom“.

“Program “Vork and Trevel” pružio mi je priliku da stvorim prijatelјstva za cijeli život. Upoznao sam kulturu svih pomnutih država, njihov način živlјenja i razmišlјanja. To je nešto što se ne može opisati. Priče koje sam tada čuo i doživio ne mogu se mjeriti ni sa kakvim novcem koji sam zaradio u Americi”, smatra ovaj mladi student.

Amerika je posebna sama po sebi, ali uprkos provedenom vremenu tamo, upoznavanju i radu sa lјudima, Kobas , život sa porodicom , ne može da zamisli na drugom kontinentu.

“Vidio sam sebe kao studenta tamo, ali kao čovjeka sa porodicom definitvno ne. Boravio sam u Kejp Nediku, to je jedno malo mjesto tamo, ali gradovi koje sam obišao, nisu baš sigurni za život, jer je dosta beskućnika i kriminalaca. Na svakom mjestu istaknuta je i zastava Amerike, takođe i zastava LGTB populacije. Mladi tamo i ovdje se mnogo razlikuju. Smatram da mi još uvijek imamo porodične vrijednosti i više opšteg znanja nego oni”, priča Kobas.

Za kraj razgovora ima i ličnu poruku.

“Ne može ta čuvena Amerike da zamjeni moje rodno mjesto, porodicu, prijatelјe i moju Republiku Srpsku”.

kozarski.com