Na suđenju za zločine počinjene na području Prijedora, zaštićeni svjedok Tužilaštva Bosne i Hercegovine je ispričao kako je bio u grupi ljudi koje su strijeljali na rubovima rudnika “Ljubija”, te da je pukom srećom preživio.

Zaštićeni svjedok pod pseudonimom S-1 ispričao je u Državnom sudu kako je iz rodnog sela Rakovčani, sa ostalim mještanima, pobjegao u šumu, gdje su se skrivali, te da su, lutajući kroz nepoznat teren, došli do Miske Glave, kada je grupa od oko 120 muškaraca uhapšena.

“Poredali su nas po livadi. Bio je neki ćelavi, sa brkovima, on je bio glavni. Izvadio je pištolj i bacio ga jednom momku ispred nogu, tada su ga počeli tući, pitajući ga odakle mu oružje”, rekao je svjedok.

Odatle ih, prema riječima svjedoka, vode u Dom u Miskoj Glavi, gdje ih zatvaraju u jednu manju prostoriju, i tada, kako je ispričao svjedok, počinje prava tortura.

“Izvodili su nas, tukli, onda su došli sa spiskom i prozivali ljude, izvedu ih, čujemo jauke i pucnjeve. Te ljude više nisam vidio”, naveo je svjedok, te dodao kako su ih sutradan autobusima odvezli na stadion u Ljubiju, gdje su ih poredali uz betonski zid.

“Tu su nas tukli čime su stigli. Mene je tuklo šest vojnika”, kazao je svjedok te naveo kako im je jedan od tih vojnika rekao da ga zovu “druže majore”, što su i učinili.

Svjedok je naveo kako je vidio kako je taj vojnik, koji je tražio da ga zovu “drug major”, iz pištolja ubio troje civila.

“Pucao im je u glavu, ubio bi ih još, ali mu je neko psovao od nadređenih, govoreći mu: ‘Nemoj ih tu ubijati, neću ih ja kupiti, vodi ih gore, znaš šta trebaš uraditi’”, opisao je svjedok dešavanja na stadionu.

On je naveo kako je zatočenicima naređeno da sklone tijela ubijenih, te da je osim te trojice bilo još mrtvih, koji su podlegli od batina. Sa stadiona, opet autobusima, vode ih ka rudniku “Ljubija”.

Tu su ih, kako je kazao svjedok, izvodili po trojicu na prednja vrata autobusa.

“Došao je red na nas zadnjih troje, i jedan momak je uhvatio cijev od puške vojnika, ovaj je u panici počeo pucati, te razbio staklo autobusa i ja sam se samo bacio kroz prozor”, rekao je svjedok, navodeći kako se kotrljao niz padinu rudnika “Ljubija”, a da su ostali vojnici za njim pucali, te da se umirio i pravio mrtav.

Svjedok je ispričao kako je čuo rafalne pucnjeve, te jaukanje ljudi. On se, nakon što su otišli autobusi s vojskom, uspio popeti uz jamu, te pobjeći u šumu, po kojoj je lutao tri ili četiri dana, poslije čega je došao u selo Tukovi, gdje je bio kod porodice, a zatim je mjesec dana proveo u logoru “Trnopolje”, odakle je izbavljen u Hrvatsku.

Za učešće u nezakonitom zarobljavanju i zatvaranju 120 muškaraca – koji su bili zatvoreni u Domu u Miskoj Glavi, a potom i na stadionu u Ljubiji – te njihovom mučenju i ubistvima počinjenim krajem jula 1992. godine, optuženi su Slobodan Taranjac, Ranko Babić, Ranko Došenović, Marinko Praštalo, Rade Zekanović, Zdravko Panić, Trivo i Milan Vukić, Slobodan Knežević i Milorad Obradović.

Odlukom Suda BiH, predmet je razdvojen u odnosu na Milodraga Glušca, koji zbog zdravstvenog stanja nije u mogućnosti prisustvovati suđenju u naredna četiri mjeseca.

Prema optužnici, Taranjac je bio predsjednik Kriznog štaba u Ljubiji, Glušac zamjenik komandanta Šestog ljubijskog bataljona VRS-a, Došenović pomoćnik komandanta bataljona za bezbjednost, a ostali pripadnici čete iz Miske Glave, odnosno vojne i civilne policije.

Na poziv Tužilaštva BiH odazvao se i Edvin Kadić, koji je početkom rata živio u selu Sredice na području Prijedora i gdje je, prema njegovim riječima, došla vojska, te skupila stanovnike na livadi gdje je ubijeno deset ljudi.

“Krenuli smo da tražimo preživjele, u garaži sam našao ubijenog svog oca Sulejmana i komšiju Begu Kadića”, kazao je svjedok te naveo kako se u šumi okupilo oko stotinu muškaraca koji su danima hodali šumama i na kraju stigli do Miske Glave.

Tu ih je, kako je izjavio, zarobila srpska vojska i odvela u Dom u Miskoj Glavi, a potom na stadion u Ljubiji. Kako je ispričao svjedok, na stadionu su bili premlaćivani, a potom je naređeno da se razdvoje, te je jedna grupa muškaraca stajala uz metalnu ogradu, a druga uz betonski zid.

“Ove što su bili uza zid odvezli su autobusima, a mi smo kao ostali za razmjenu”, objasnio je svjedok te naveo kako su potom, njih 50, kao maloljetnici, prebačeni u logor “Trnopolje”. Pojasnio je svjedok da, iako nije bio, tada je stavljen na spisak maloljetnika, te je u logoru bio do sredine augusta, kada je, zahvaljujući Crvenom križu, konvojem prebačen u Travnik.

Današnjem ročištu nije prisustvovao optuženi Zdravko Panić, te je njegov branilac rekao da je on dao saglasnost da se ročište održi bez njega, jer je bolestan. Međutim, tome se usprotivilo nekoliko branilaca i tražilo odgodu ročišta.

Nakon što je Tužilaštvo odgovorilo kako je jedina šansa predlaganje pritvora za optužene, kako bi se osiguralo njihovo prisustvo u sudnici, Odbrane su povukle svoje prijedloge i ročište je održano.

Suđenje se nastavlja 20. marta.

detektor.ba