„Da li biste pisali o temi o kojoj se ne zna mnogo, govori još manje, a problem je itekako prisutan? Otuđenje djece od roditelja po osnovu privrženosti?“, pitala me je Dragana Savić Pešević, kad smo se, nekad u januaru, srele na ulici.

„I ja sam vas htjela pitati za jedan slučaj. Otac koji ne viđa dijete jer ga majka djeteta sprečava kaže da je imao odlično iskustvo s prijedorskim Centrom za socijalni rad, s vama posebno. Bio mi je sagovornik za neku drugu temu, a ako se odluči i o ovoj da javno govori, javiću vam se“, kažem joj.

Dragana je diplomirana socijalna radnica, magistrirala je ljudske resurse, sistemska je porodična psihoterapeutkinja pod supervizijom i studentkinja završne godine supervizije u psihosocijalnom radu. U prijedorskom Centru za socijali rad zaposlena je 15 godina i radi poslove mirenja, brakorazvoda, povjere djece iz vanbračnih zajednica i regulisanja održavanja ličnih odnosa roditelja i djece.

„Kako se sve ovo čini vama?“, pitala me je na kraju razgovora. „Teško. Ne znam šta ću s ovim. Vidjeću. Čućemo se.“ Od koleginice iz Beograda dobijem tih dana servis za automatsku transkripciju koji razvija jedna danska firma i za manje jezike. U testnoj je fazi, pa im treba povratna informacija i zato je još uvijek besplatan. Od zvuka dužine dva sata i pet minuta pravi 34 stranice teksta.

Prvi sam put od vas sad čula za taj fenomen, a onda, pripremajući se za ovaj intervju, vidim da Hrvati i Srbijanci već dosta na tome rade. Kad ste se vi s tim pojmom sreli prvi put?

Termin mi je poznat od ranije, ali sam aktivno počela da pojavu izučavam 2017. godine. Iz prijeke potrebe. Jer imala sam jedan vrlo, vrlo težak slučaj. Troje maloljetne djece, otac prekomjerno konzumira alkohol i čini nasilje nad suprugom i jednim djetetom. Djeca mole majku da se razvede, ohrabruju je da prekine zajednicu. Nakon početnog kolebanja, majka nalazi prostor za stanovanje. Djeca su s njom. Odlaze na vikend kod oca i više joj se ne vraćaju. Neće da je vide, neće da je čuju. Struka koristi engleski izraz cutoff. Imaju 13, 11 i devet godina. Potpuni prekid kontakta. Vi vidite da nešto nije logično. Vidite da iz činjeničnog stanja, utvrđenog u procesu mirenja koji prethodi brakorazvodu, ne proizilazi takav odnos djece prema majci. I u tom trenutku imate i ljudsku, a najviše profesionalnu potrebu da istražite okolnosti. Volim da istražujem na koji način partnerska vezanost može da baci toliku sjenu na roditeljsku ulogu da otac ili majka budu spremni žrtvovati svoje dijete. Najgora opcija je da branite dijete od rođenog roditelja.

A i to vam je posao?

To je muka.

Šta dalje biva s tim prvim slučajem?

Po principu manjeg posezanja, počinjemo savjetodavni rad sa porodicom. Djeca se ovdje sastaju s majkom, pod našim nadzorom. Najstarije je najodlučnije i vuče za sobom dvoje mlađe djece. I vrlo često se to dešava – da najstarije dijete preuzme ulogu odraslog, roditelja, vođe. Majka pokušava da im se približi i tako što im kupuje stvari. Oni ih kidaju, bacaju u smeće. Viču, galame, histerišu: neću tvoje ništa, jedva čekam da ti idem na dženazu, nikad te nisam voljela, nisi nikakav čovjek, nikakva si majka, vidi kakva si, vidi na šta ličiš… Situacija je vrlo kritična, nastavljaju uporno odbijati kontakt s majkom, kod oca je stanje sve lošije jer su njegovi pritisci sve jači, a time i djeca ugroženija. Intenzivno radimo sa svima, gotovo svakodnevno. Od suda smo zatražili i dobili privremenu mjeru obezbjeđenja odnosno da se djeca povjere majci dok traje brakorazvodna parnica. Ročišta je pratio Ombudsman za djecu Republike Srpske, psiholozi i psihijatri vještačili su i djecu i roditelje. I uspijevamo djecu povezati s majkom, za nekih desetak dana. Odnosi su se postepeno stabilizovali i situacija se poboljšala. Djeca su povjerena majci i danas nesmetano borave i kod jednog i kod drugog roditelja.

Koliko ste od tada do danas imali sličnih slučajeva?

Dvadesetak. I gotovo svi su uspješno okončani. Nekima treba više, nekima manje vremena. Nekad roditelji pod pritiskom te situacije i nemogućnosti da se nose s tim, uz pomoć stručnjaka dobiju uvid i sami načine korake koji idu u smjeru rješenja. Ima i onih koji odustanu. Uđemo u postupak, ali taj roditelj ne može to više da istrpi i odseli se. I prihvati da se ne viđa s djetetom. Takav smo imali jedan slučaj. Onda ide rečenica: znaće kad bude imao 18 godina. A mi uvijek idemo u smjeru da je to kasno. Trenutno u radu imamo četiri takva predmeta, vrlo teška, vrlo komplikovana, vrlo zahtjevna. Ne mogu vam o njima pričati, jer nismo još sve istražili, a i ušli smo u postupak zaštite.

Ističete da nije svaki otpor djeteta prema roditelju otuđenje. Koji jeste?

Postoji dijagnostička lista koju je napravio vodeći stručnjak na ovom polju, Craig Childress. Za dijagnozu su dovoljna bilo koja dva elementa. Otuđenje po osnovu privrženosti je specifična vrsta emocionalnog zlostavljanja djece. Nije lako dokazati ga, ali nas je obradovalo da je onemogućavanje kontakta s drugim roditeljem novim Zakonom o zaštiti od nasilja u porodici prepoznato kao krivično djelo.

Šta sve gledate kad posumnjate na ovaj sindrom?

Postoji nekoliko vrsta vezanosti djeteta i roditelja koje se stvaraju u vrlo ranom periodu, a jedna od njih je sigurna vezanost i najčešće biva otuđen taj roditelj s kojim dijete ima tu vrstu vezanosti. Na primjer, majka primarno vrši neposrednu brigu nad djetetom, hrani ga, pazi, vodi ljekaru, kupa, uspavljuje, vodi u vrtić, kasnije u školu. Dođe od suda poziv za razvod braka i to dijete samo kaže: ja više neću da te vidim. Prekida odnos s emcionalno dostupnijim roditeljem zbog straha i direktnog ili indirektnog očekivanja drugog roditelja. Mi pripremimo roditelje na takav jedan scenario, jer budu prestravljeni. Istovremeno radimo i s onim koji otuđuje, a to je najčešće roditelj sa autoritarnim vaspitnim stilom, koji primjenjuje silu i gdje je autoritet baziran na dozi straha. Ukazujemo da ta situacija nije autentična. Dijete nekad čini sve iz želje da roditelji ostanu zajedno, nosi veliki teret, a ne treba da ima ulogu pomiritelja, dok roditelji često ne uspijevaju odvojiti partnerske odnose od roditeljskih uloga.

I uvlače dijete u supružnički sukob?

Otuđenje se dešava stvaranjem međugeneracijskog saveza između jednog roditelja i djeteta protiv drugog roditelja. Ta triangulacija može biti svjesna i nesvjesna. Kad je svjesna, roditelj namjerno usmjerava dijete protiv drugog roditelja, sebe glorifikuje i očekuje da dijete odbaci drugog roditelja jer on sam teško prihvata obaveznost drugog roditelja u životu djeteta.

Na toj dijagnostičkoj listi rekli ste da djecu karakterišu grandioznost, povlaštenost i nedostatak empatije prema odbačenom roditelju?

Djetetu je data moć, zauzelo je viši status u porodici nego što je dotad imalo i to iznad položaja odbačenog roditelja. S te pozicije dijete se osjeća ovlaštenim da sudi odbačenom roditelju. U porodičnoj hijerarhiji dijete odjednom ide na vrh, ono je u fokusu i ono ima pravo da osuđuje. Ispoljava nabusitost i aroganciju, ružno emocionalno pražnjenje, histeriju, fobične momente, za šta nema podloge u stvarnosti. Kada se zbog djetetovog neprimjerenog, ekscentričnog i neprijatnog ophođenja odbačeni roditelj veoma vidno potrese, upadljiv je kod djeteta nedostatak empatije. Ustvari, dijete u podsvijesti ima nadu i uvjerenje da će kad-tad taj roditelj da mu oprosti, da će razumjeti takve reakcije, i to baš zbog te sigurne veze izgrađene u ranom uzrastu. I to se u praksi i pokaže. Jer to nije prirodno djetetovo stanje. Ima jedan slučaj teškog otuđenja o kojem sam čitala baš kod Childressa. U praznu prostoriju bez ikakvih predmeta ušla je majka, a onda je uvedeno dijete i za njim vrata zatvorena. Deset minuta kasnije dijete nije više moglo da podnosi tu tenziju, napetost praznog prostora i prisustvo odbačenog roditelja i samo je zaplakalo, pritrčalo majci i zagrlilo je. I reunifikacija se desila.

Kažete da se dešava da dijete oponaša govor odraslih i da je to takođe jedan od pokazatelja?

Okreću leđa i drugim autoritetima, ne samo odbačenom roditelju. Omalovažavaju institucije. Dijete od devet godina mojoj koleginici kaže: ‘Meni balavica da govori šta ja trebam, a šta na trebam?!’ Ili dijete od šest godina: ‘To je moja kuća, ja sam se tu rodio!’ Te riječi nisu odraz njegovog unutrašnjeg bića, njegovih spoznaja i stavova nego je to nešto što koriste njemu važne odrasle osobe iz okruženja. I selektivni autoritet je jedno od upozorenja. Na primjer, roditelj kaže da ga dijete sve sluša, sve funkcionište, sve je dobro, jedino što neće jeste baš to da ide kod drugog roditelja. Ili dođe ovdje i kaže djetetu da ‘ova teta neće dati da živiš kod mene ako ne budeš htio ići kod mame’, što je emocionalno uslovljavanje, ucjenjivanje. Takođe, roditelj otuđitelj zauzima ulogu zaštitnika i nama pripisuje da mi tjeramo dijete na nešto što ono ne želi. Vrlo često staju iza djetetovih želja. Onda mi to uporedimo sa školom. Pitamo ga da li bi dozvolio da dijete ne ide u školu ako izrazi takvu želju.

Javnosti je manje poznato da se prilikom donšenja odluka kome povjeriti dijete, pored subjektivnih i objektivnih okolnosti koje struka procjenjuje, cijeni sposobnost roditelja da gradi i čuva pozitivnu sliku drugog roditelja u očima djeteta.

Cijene se mogućnost ostavljanja po strani loših iskustava, animoziteta, razočarenja iz partnerskog odnosa, volja za stvaranje resursa za nastavak roditeljske saradnje i spremnost za odvajanje roditeljstva od partnerstva. Objasnimo da se od njih očekuje da djetetov kontakt sa drugim roditeljem ohrabruju i podržavaju. Dijete po članu 12. Evropske konvencije o zaštiti prava djeteta treba da bude pitano i da se uzme mišljenje djeteta u postupcima koji su vezani za dijete. Roditelji nekad očekuju da je to presudno, a ustvari dijete treba da bude saslušano, ali ni u jednom pravnom aktu nećete naći da je bilo koji organ dužan postupiti po sadržaju izjave djeteta. To je samo jedan od segmenata koji služe za odlučivanje. A roditelji često svu svoju energiju usmjere da formiraju stav kod djeteta koji odgovara njima. Poslije se iznenade jer postoji niz načina kako se procjenjuje da li je stav djeteta autentičan ili nije, a pritom organ starateljstva uvijek pokušava zaštititi dijete od izjašnjavanja pred sudom, jer se, u suprotnom, kod mnoge djece javlja sukob lojalnosti. Sindrom otuđenja na osnovu privrženosti najčešće se dešava kad se zajednica prekida, ali se može javiti i kasnije. Dešava se da se brak razvede pravno, ali ne i emocionalno, pa se problemi pojave kad neko pronađe novog partnera, zasnuje novu zajednicu, dobije djecu. To su te neke krizne tačke kada se i ovaj sindrom može pojaviti.

Kako reaguje otuđeni roditelj?

Vrlo često zapadne u teške emocionalne faze koje mogu dovesti i do depresije. Logički ne može sebi objasniti situaciju. Povrijeđen je emocionalno, činio je sve za to dijete, a ono ga je odbacilo. Njemu treba dosta psihološke podrške, rekla bih i psiholoških edukacija. Teško se nosi s tim da nije ništa učinio loše, a da ga dijete koje je on odgajao, možda i primarno, odbija. Pokušava da djeluje na razne načine, da ubjeđuje dijete, da stvara pritiske, što još više udaljava dijete. Nekad ukazuje na krivicu tog djeteta: ‘Pa, kako to možeš da mi radiš? Kako te nije sramota? Pa, čim sam ja ovo zaslužila?’ To su nekad prve reakcije. Onda radimo savjetodavno, ukazujemo da je emocionalna bliskost jedini način borbe.

Rekli ste da ste radili i specifičan slučaj otuđenja gdje otuđitelj nije roditelj nego baka.

Bio je u pitanju predmet gdje su granice unutar porodičnog sistema bile vrlo propustljive i gdje taj partnerski odnosno roditeljski par sa djetetom nije imao jasne granice prema porodici porijekla. Imali smo, faktički, uplitanje bake u organizaciju života, vaspitanje djeteta, donošenje odluka bilo koje vrste za tu porodicu. U trenutku kada roditelji odluče da se brak razvede, baka biva povrijeđena što je njena snaha pronašla drugog partnera i kreće da odvraća unuče od majke, ukljujučujući i najperfidnije načine. Dijete, po dogovoru roditelja, biva povjereno majci, ali kad dolazi kod oca na kontakte, baka počinje da utiče i uspijeva prekinuti odnos majka – dijete. Pritom, dijete se ne okreće ocu, nego baki. Otac se bio potpuno povukao i dominacija njegove majke je bila vrlo vidna. Sve ovo što sam vam pričala za dijagnostičku listu, sve i jedna stavka bila je štrihirana. Na kraju smo morali baku prijaviti za emocionalno zlostavljanje djeteta. Radili smo na ponovnom povezivanju majke i djeteta. Trebalo je pola godine, ali uspjeli smo.

Katarina Panić – zamisli.ba