Za Italijanku Luizu Kefalo, magistra engleskog i kineskog jezika, volonterku u gradiškom Udruženju „Most“, i Marka Banovića, geometra i člana Udruženja vitezova „Rusag“ iz Prijedora, prošlogodišnji susret na „Putu meda i Rimljana“, u Gradiški, sudbinski je određen. Njih dvoje u to vjeruju.

Sredinom aprila, po završetku jednogodišnjeg volonterskog programa, Luiza i Marko počeće zajednički život u Prijedoru, gradu sa druge strane Kozare. Mlada Italijanka odlučila je da zbog ljubavi, ovdje ostane.

– Uredio sam stan za nas, u kući mojih roditelja u Prijedoru, koji su, nakon prvog susreta i poznanstva, zavoljeli Luizu. Ona je veoma društvena. Voli da radi s ljudima, da učestvuje u humanitarnim akcijama, bavi se i naukom, izučava svjetske jezike i istoriju… Prilagodićemo se, svakoj situaciji, sasvim sigurno – uvjeren je Marko, Luizin vitez kojeg je zavoljela na prvi pogled.

Upoznavanje

Imao je tada štit, oklop i viteško oružje, a Luiza ogrtač starorimske žene. Za obostranu simpatiju to nije bila prepreka. Naprotiv.

Njih dvoje vjeruju da je ovaj jedinstveni festival, održan početkom septembra prošle godine, bio presudan za sve lijepo što se poslije desilo u njihovim životima. Ispričali su nam, u detalje, kako se to dogodilo. Došli su početkom aprila na dogovoreno, isto mjesto, u park pored Save, gdje proljetno cvijeće uveliko miriše, a stare lipe odijevaju zelenim ogrtačem. Marko je prvi otvorio dušu, podsjetio na dan njihovog prvog susreta.

– Upravljao sam ringišpilom, starim, rimskim, zabavljao djecu i ostale, znatiželjne goste. Pored tog ringišpila bile su djevojke. Njih nekoliko. Nismo se poznavali. One su pokazivale i predstavljale muzičke instrumente iz doba Rima i prisustva Rimljana u ovom kraju. Zatrebao mi je stolić, mali, obični, za eksponate. Upravo onaj pored kojeg je bila Lujza, rođena u selu Tentekano blizu Napolija, sa svojim prijateljicama – ispričao nam je Marko, podsjećajući Luizu, na taj događaj.

Ona mu je tada bila najbliža.

– Ako vam nije neophodan stolić, mogu li ga uzeti na sat ili dva, upitao sam. Uslijedio je odgovor na engleskom jeziku, u smislu, ne razumijem, ne znam o čemu govorite, kažite na engleskom. Naravno, znam engleski te sam se lako snašao. I ponovio isto. Luiza je kazala da nije problem i da će nam ustupiti taj stolić. On nas je, ako se to može razumjeti, takoreći zbližio. Preko njega smo uspostavili kontakt i nastavili razgovarati na razne teme. Ta naša priča se proširila, razvukla na cijeli dan, sve dok je trajao festival. Predložio sam da iste večeri izađemo zajedno, da je povedem na muzički program, na koncert. Pristala je i tako je sve počelo. Tako se, 4. septembra prošle godine, rodila ljubav između nas dvoje.

To je Markov uvod u priču o njihovoj vezi koja je ubrzo postajala čvršća.

Viđanje vikendom

Luiza je prije toga nastojala pridobiti Markovu simpatiju na veoma originalan način.

Na festivalu, u duhu vremena, bilo je mnogo paketa slame. Njome je bio okružen Markov ringišpil.

Ona je, kako kaže, krala tu slamu i odnosila na svoj štand, kako bi Marka isprovocirala, izazvala njegovu reakciju i privukla pažnju.

Smiju se pri pominjanju tog događaja.

– Kada sam pogledala da li on prati tu moju aktivnost, pogledi su nam se sreli, direktno, oči u oči. Zastala sam, srce mi je zatreperilo, osjećala sam neku zebnju, iskru ljubavi u mojim, ali i njegovim očima. Ne znajući, šta bih drugo rekla, ostala sam, kako se to kaže ovdje, bez teksta. Ipak, nekako sam se skoncentrisala. Upitala sam, da li se mi odnekud, od prije, poznajemo. Marko je odgovorio, po malo zbunjen, ne znam, ne vjerujem, ja nisam iz Gradiške nego iz Prijedora. Dobacila sam da mi njegov lik izgleda poznato i blisko. Povjerovala sam, zaista, da je mi je odnekud poznat a zapravo, u njegovim očima, u njemu sam osjetila bliskost, veoma iskrenu, toplu, ugodnu.

Tog dana Marko i Luiza su se dogovorili da bar jednom sedmično, vikendom, budu zajedno, da putuju, istražuju, posjećuju najljepša mjesta.

– Trebalo je neko vrijeme da se bolje upoznamo, učvrstimo našu vezu… Ja sam u Prijedoru, ona privremeno u Gradiški. Viđali smo se vikendom, u neradne dane, ali kako je vrijeme prolazilo sve više smo shvatali da smo jedno za drugo. Sada je to, sasvim ozbiljna veza. Mnogo vremena provodimo zajedno, putovali smo i u Italiju, gdje sam upoznao njenog oca Brunu. Lujza je upoznala cijelu moju familiju, užu i širu. Sve. Zajedno smo pekli rakiju, bili na krsnoj slavi moje porodice. Upoznala je našu, srpsku tradiciju. Stekla je simpatije svih mojih – pohvalio se Marko.

Zajednički život

Njihovi planovi o zajedničkom životu sada su sasvim jasni, izvjesni.

– Poslije 15. aprila Luiza će preseliti kod mene, u Prijedor. Opremili smo za sebe dio roditeljske kuće. Tu ćemo živjeti. Sada nam je najvažnije obezbijediti vizu za privremeni boravak. Potražićemo neki posao za nju. Luiza je završila master studije engleskog i kineskog jezika. Studirala je takođe internacionalne veze sa Kinom – ispričao nam je Marko Banović, geometar po zanimanju, zaposlen u KP „Vodovod“ u Prijedoru.

Luiza uči srpski a Marko duhovito primjećuje da se, po dolasku u Gradišku, najlakše sporazumijevala s Kinezima.

On je, kako kaže, zaljubljenik u srednjevjekovne vještine i zanate, znatiželjni putnik kroz vrijeme i krajeve.

Dolaskom u Gradišku, kaže Luiza, shvatila je da je grad veoma čist i lijep, da su ljudi predusretljivi, ljubazni…

– Drugo, što sam takođe primijetila, jeste da su Srbi veliki gurmani. Ovdje svi jedu mnogo mesa, pripremaju obilne količine hrane. Ali, to sam takođe primjetila, osjetila da su veoma ljubazni i dobri domaćini. Nikakvih problema nemam, sa njima, raspoloženi su, spremni svima da pomognu, u svakoj situaciji – kaže ona.

Susret s Markovim roditeljima

Bili smo znatiželjni te Luizu pitali još koješta, ponajviše o njenom odnosu s Markom. Šta je kod njega prvo primjetila, čime je stekao njenu simpatiju, njenu ljubav…

– Kada sam Marka upoznala, shvatila sam da je dobar i da je džentlmen. Umije da priča o svemu i veoma je zanimljiv, duhovit, ljubazan. Ima mnogo sličnih interesovanja, kao i ja. Takav utisak stekla sam već prvog dana našeg poznanstva – navodi Luiza.

Ona je impresionirana i Markovim roditeljima, rodbinom, prijateljima. Svi su je srdačno prihvatili, ukazali poštovanje. Miješajući engleski i srpski, po koju riječ na više jezika, ali nama na razumljiv način, pričala je o Markovoj porodici.

Njegovi roditelji, braća, sestre, rodbina, svi su super, mnogo dobri, mnogo su raspoloženi. Mama Marica i tata Nebojša su divni, veliko bravo za njih. Isto tako, dobre su bake Rajna i Sandra, brat, sestra, čiča Goran, strina Živana, svi su mnogo dobri.

Tako na smjenu, riječ po riječ, Luiza i Marko su nam bez oklijevanja pričali o sebi, odlučni da od ovog proljeća zajednički grade svoju budućnost, posvećeni jedno drugome. Vjeruju da će njihova nova etapa biti kao najljepša bajka izmaštana na Putu Rimljana u Gradiški, slatka kao med, u nazivu programa koji ih je zbližio.

Dolazak u Gradišku

Povod za Luizin dolazak u BiH, a time i Gradišku, jeste izučavanje istorije Balkana, posebno bivše Jugoslavije.

– Gledala sam film „Dva puta rođen“ i prvobitno planirala da dođem u Sarajevo. Vjerovala sam da je Gradiška, gdje se održavao Festival meda i Rimljana, i gdje sam svakako željela da učestvujem, blizu Sarajevu. Tu mi se svidjelo i na prečac sam odlučila da je Gradiška moj jednogodišnji izbor za volontiranje – objašnjava ona.

Prva pomisao bila je humanog karaktera.

– Htjela sam doći i pomoći ljudima koji pate, nakon rata. Kada sam došla, shvatila sam da je ovdje mnogo bolje, osjeća se život, stanje je dobro. Prepoznajem mnogo sličnosti u mentalitetu ovih ljudi, u cijeloj BiH i južne Italije. To je sasvim slično. Šest godina sam živjela u velikom gradu Napoliju, koji nije toliko siguran, bezbjedan kao ovdje. U Gradiški se osjećam sasvim slobodno, u svakom smislu. Ovdje idem u šoping, šetam u gradu… Čisto je, lijepi su i uredni parkovi, blizina je EU, dopada mi se rijeka Sava… Bila sam u više država u regionu, putovali smo Marko i ja. Shvatila sam da zapravo svi ljudi, u tim državama, koje se različito zovu, govore istim jezikom – zaključa je Luiza.

Učenice

Jana Bijelić i Ivana Subotić su učenice osnovne škole u Gradiški koje pohađaju kurs engleskog jezika kojeg Luiza vodi u Udruženju „Most“. One dva puta sedmično dolaze na časove. Sa Luizom su uspostavile veoma blisku saradnju, stekle obostrano povjerenje.

– To je za nas novo i bogato iskustvo koje nam je pomoglo da naučimo engleski i da ga praktikujemo, da razgovaramo i napredujemo u znanju. Luizine zasluge za to su velike jer se trudi da nam pomogne – kazale su nam Jana i Ivana.

Na pohvalama za svoje učenice koje su, tokom našeg razgovora za Srpskainfo imale i prevodilačku ulogu, nije štedjela ni Lujza.

– Jana i Ivana su, kao i druge djevojčice, koje zajedno s njima pohađaju časove engleskog, odlične. Veoma su vrijedne i posvećene učenju – kazala je Luiza.

srpskainfo.com