Zoka je u tu zoru poslao momka po nas, poručio da nas desetak dođe hitno u grad jer je napadnut punkt na gradskom mostu, a u tom momentu nismo znali da se radi o istovremenom napadu sa mnogo više lokacija, govori jedan od pripadnika izviđačke čete majora Zorana Karlice, Prijedorčanina čije ime nosi glavni gradski trg zbog zasluga za odbranu grada od napada muslimansko-hrvatskih paravojnih formacija 30. maja 1992. godine.
„Da se nije djelovalo brzo, pola sata, ma možda i deset-petnaest minuta kasnije bi već bilo prekasno. Jer bili su već došli do iza zgrade policije, a iz pravca Lukavice cilj je bio Radio Prijedor. Da su tamo upali i da su za mikrofonom izgovorili rečenicu: dobro jutro, ovo je radio slobodni Prijedor, nastao bi masakr“, u dvoipočasovnom intervjuu kazuje pripadnik Karličine čete, pod uslovom anonimnosti.
Prva dejstva protiv napadača došla su na obali rijeke Sane od dijela Karličine grupe i od grupe za brza dejstva, koju učesnici u odbrani nazivaju Bracinom, te kod srednjoškoslkog centra od drugog dijela Karličine grupe koja je u grad povučena s položaja u Kozarcu.
„Posao je završio mali broj ljudi. Taj početni odgovor, neočekivano brz, to je njih ubilo u pojam. A tu je uhvaćen i vođa napada, Slavko Ećimović. Živ. I nije bio mangup, iskusni robijaš, prekaljeni fajter, pa da ćuti. Nego je sve odao. Dobiješ papir i olovku i piši. I drugi imaju zasluga za sve što se tog jutra kasnije dešavalo, ali sve poslije je bilo kudikamo jednostavnije“, ističe.
Sagovornik je u Karličnim izviđačima bio počev od ratišta u Slavoniji. U Prijedoru su 30. aprila 1992. godine srpske policijske snage mirnim putem i bez ispaljenog metka preuzele lokalnu vlast od Muslimana. Istog dana ubijen je policajac Radenko Đapa na Urijama, ali nasilje nije eskaliralo, kao ni nakon više sporadičnih napada na JNA, sve do 22. maja kad su na Hambarinama ubijena dvojica, a ranjena četvorica vojnika.
„Mi smo tu noć došli pod Hambarine, nas pet, da pratimo kretanje grupe koja je pobila i izranjavala te vojnike. Ujutro su došli i oficiri. Ultimatum paravojsci za predaju oružja je do osam, pa do deset, pa sve tako neko odgađanje. Pregovore vodi bezbjednjak iz 43. brigade, tu je i vojna policija, dolazi Zoka. Šta je ovo, te daj još vremena, te ovo, te ono. U jednom momentu: daj stanicu. Pilot zove Golfa. Golf je artiljerija, on je u tom momentu na vodovodu u Orlovcima. I Pilot mu samo kaže: postupi po naredbi. A nama doda: izmaknite se malo. I kreće. Pršti. Tuče se lijeva strana. Dolazi tenk. Napredujemo ka Ljeskarama, tamo se spajamo s grupom koja je došla iz pravca Ljubije i to je to“, sjeća se sagovornik.
Poslije odlaze u Kozarac, najmnogoljudnije muslimansko naselje u Prijedoru, kojem se takođe bezuspješno daju ponovljeni ultimatumi za predaju oružja. Smatra da su obični ljudi to htjeli, ali da u to vrijeme to nisu smjeli ni izgovoriti naglas. Aktivnosti u Kozarcu trajale su duže nego na Hambarina i tamo ih je zatekla i vijest o napadu na Prijedor.
„U noći sa 29. na 30. maj došlo je do pojačanog puškaranja. Pucali su iz dvorišta džamije. Naš jedan šiknu tromblon, to osvijetli k`o usred dana, njih kol`ko `oćeš. Vidimo da se nešto dešava. Pretpostavljamo da je to bilo s namjerom da se još snaga iz Prijedora nabije u Kozarac, pa da se onda ujutro grad što prije i što lakše uzme. I neki reflektor je bio s Kozare usmjeren ka Hambarinama i blicao je, a tako sa Hambarina ka Kozari isto“, sjeća se.
Pincgauer s Karličinim izviđačima iz Kozarca kreće ka gradu.
„Uskoči i Ritan. Govorimo mu, nemoj, bolan, profesore, dolje je neka dževa. Ne, ne, ide i bog. Pritrčava, idem, idem, moram i ja. Jednu čizmu obuo, drugu drži u ruci, navlači je hodu. Vuklo ga, nema boga, gotovo. I to su mu bili posednji trenuci života“, prisjeća se sagovornik.
Kod šumarije, na izlazu s magistralnog puta Banjaluka – Prijedor, nema nikog na punktu. Idu desno, ka kasarni. Tamo im kažu da je napadnut punkt kod mosta na Sani. Kreću ka gradu. Kod stare Jugobanke jedan pincgauer, sanitet, sav izrešetan, samo što je ušao u krivinu. Vrata otvorena, unutra nema nikoga. Ranjenog vojnog policajca iznio je par iz zgrade u blizini i unio ga u svoj stan.
„I spasili čovjeka. Tu sa nadvožnjaka je, ispostaviće se, dejstvovala grupa koju su vodila dva momka, Muslimana, što su JNA služili u čuvenoj 63. padobranskoj u Nišu. Poslije bili s JNA i u Zemuniku, a potom prebjegli u paravojsku. Ista grupa pucala je i na drugo sanitetsko vozilo, takođe propisno označeno, bolničku ladu, u kojem je teško izranjavan Goran Dragojević. On se zaustavio kod pošte, popeo se vozilom na trotoar, točak mu je bio na banderi semafora. Prošli smo kraj njega, nismo ga vidjeli, jer je pao preko sica suvozača. Njega će poslije slučajno ugledati čovjek koji je pošao na posao. Nije imao položen vozački ispit, sjeo je u ladu i odvezao ga u bolnicu“, navodi ovaj vojnik.
Prolaze pored zgrade tadašnjeg SUP-a, nema nigdje nikog, ni u mitraljeskom gnijezdu. Kreću se ka raskrsnici između muzeja i opštine i, desno, preko puta Mladenovog spomenika zaustavljen stojadin, neke maslinaste ili sive boje, izrešetan, vrata otvorena, čovjek ispao prema trotoaru, vise noga i ruka. Računaju da taj ko je pucao na ovo, pucaće i na njihovo vozilo, te skreću lijevo umjesto desno.
„Već tu počinju na nas pucati iz parka, a kad smo prošli muzej, dvojica su nas dočekala ispred dvorane. Sviće, kišica neka pada, uspjeli smo ih vidjeti. Jedan puca sklanjajući se iza drveta, drugi stoji, k`o Rambo. Naš koji sjedi do kraja jednog je pokosio preko nogu. Odveli su ga u medicinsku školu, tamo im je bila improvizovana bolnica. Unutra u pincu kao da neko prskalice pali. I jauk ranjenih. Kod `Kamenjare` nailazimo na jednog kojeg sam vidio i kojeg poznajem, nije pucao. Možda ih je bilo i više, ali nisu pucali na nas. Kod trafoa u Lukavici isto su pucali na nas i odatle idemo ka bolnici. Sve četiri gume leže. Vozilo izrešetano. Vukašin Ritan i Neđo Katić podlegli ranama. Samo jedan nije bio ranjen“, dodaje.
Malo zatim, u bolnicu dovoze teško ranjenog Zorana Karlicu. Nakon hitne intervencije, upućuju ga u Banjaluku.
„Nema nijednog vozila hitne pomoći, sva su na terenu. Iz Dvora dovezeni pacijenti na dijalizu i njihov vozač kaže da nema goriva nego tek toliko da se vrate do Dvora. On nas vozi u Banjaluku. S nama je i jedna medicinska sestra. Zoka je priključen na infuziju. Na punktovima na putu Prijedor – Banjaluka nas zaustavljaju, vozilo je sanitetsko, rotacije upaljene, ja pucam u vazduh da dam do znanja da nemamo kad stajati. Tamo sam sasjekao njegovu uniformu, krvavu je odnio njegovoj ženi. Što je njemu bilo potrebno da on prvi ide uz stepenice u toj kući na obali gdje su sa tavana na njega bacili bombu? Mogao je reći ti tamo, ti tamo, ti tamo. I komandovati. Ali ne. On mora prvi. I on mora u vatru. S njim bila još dvojica, a on je najviše gelera pokupio“, ističe učesnik odbrane grada.
Iz Banjaluke je Karlica transportovan u Beograd, na VMA, gdje je nakon nekoliko dana podlegao ranama.
„Bio je neukrotiv i bio je ljudina. Nije trpio oficirski kadar, a vojnike je volio. I vojnici su voljeli njega“, naglašava.
Od preživjelih učesnika odbrane grada, koji redovno dolaze ne obilježavanje godišnjice, posljednjih par godina izdvoji se grupa ljudi i, nakon zvaničnog dijela, pozove medije do obližnjeg mjesta pogibije saboraca gdje upale svijeće.
„Ovo radimo jer nam se čini da se poistovjećuje onaj ko je toga jutra bio na ulicama i onaj ko nije, ko jeste bio u unakrsnoj vatri i ko nije. Ima ih koji su ležali na podu zgrade policije. I još se pokrivali pancirom da se zaštite od gelera. Ni na prozor da provire, a kamoli da izađu u vatru. Nije isto i ne može biti isto. A sad ću ti reći. Znaš za koliko je moglo biti drugačije? Da okrene na drugu stranu? Ma, za ovoliko“, pokazuje vrh prsta.
U odbrani Prijedora na današnji dan 1992. poginulo je 15, a ranjeno 26 vojnika i policajaca. U napadu na grad procjenjuje se da je učestvovalo više od stotinu pripadnika paravojnih muslimansko-hrvatskih jedinica.
„Još jedan paradoks zbog kojeg ćutimo. Mi smo bili javna vojska: muškarci, u uniformama, sa oznakama, sa oružjem. S druge strane: muškarci, bez unformi, bez oznaka, sa oružjem. Znak raspoznavanja donji dio trenerke i patike. I šta sad: ako zapucaju na tebe, ne smiješ pucati nazad, jer formalno-pravno nisu vojska? Nego šta su, civili?“, pita sagovornik.
Katarina Panić
www.prijedordanas.com
Foto – Dan odbrane Prijedora 2023-Pripadnici izviđačke čete Zorana karlice i potomci poginulih pripadnika