Maksim Milić /15/ jedini je iz Prijedora među najistaknutijim pojedincima i institucijama odlikovanima ove godine za 9. januar, Dan Republike, a ovih dana traži koju srednju školu da upiše da je može što prije završiti kako bi ubrzao put do likovne akademije gdje za upis nije neophodno biti punoljetan.

“Ne znam koju srednju ću upisati, ali znam definitivno da ću poslije na slikarstvo. To odavno znam, tu nema nikakve promjene, nema šanse”, govori Maksim za Srnu.

Plaketu “Amblem i zastava Republike Srpske” Maksim je lani dobio kao učenik osmog razreda Osnovne škole “Desanka Maksimović” iz Prijedora, pobijedivši na konkursu za likovne radove o temi Gradina.

“Taj sam ciklus nazvao `Stradanja`. To je apstraktni konstruktivizam. Sve u nekim geometrijama. U tri boje – crna, bijela i crvena. Jasenovac je je suviše teška priča da bi se prikazivala bukvalno, pa sam zato stavio atmosferu na papir. Nakon tog prvog rada, nastao je ciklus. Možda ću se nekad tome vratiti, možda ne. Stao sam na pet radova. Zreliji su i promišljeniji. Uvijek treba tražiti balans između iskrenosti i promišljenosti”, priča Maksim.

U osnovnoj školi bio je vrlodobar đak, u muzičkoj je naučio svirati klarinet i saksofon, a kod kuće gitaru i bas.

“Nikad nisam bio odlikaš. Više sam usmjeren na stvari koje se u školi ne forsiraju. Nisam ni od roditelja imao to da je bauk ako nisu petice nego da učim za sebe, ne za ocjenu, da su tu i knjige i internet, a da je škola obaveza iz koje, takođe, pokušavam izvući ili šta mi je zanimljivo ili šta mislim da će mi koristiti”, kaže Maksim.

Kad mu neko kaže da mu je tata slikar, Maksim odgovori: “Ne, moj tata je Aleksa”. Kad mu kažu da ide tatinim stopama, odgovori da ide svojim.

“Pogotovo u smislu rada. Nemamo veze jedan s drugim. Ako ga sam nešto pitam, kaže, ako ne, ništa. On nije forsirao, nego me je samo pustio. Platno i boje su bili tu i kad si okružen muzikom, slikama, muzičkim instrumentima i knjigama i kad rasteš u prostoru u kojem se stalno nešto stvara, prirodno je bilo da mi to uđe pod kožu. Upravo zato što me tata nije gurao u to i pustio me da radim šta hoću, ako hoću, ispostavilo se da hoću. Ne sjećam se tog momenta kad sam prvi put radio, jer sa bio jako mali, nepune tri godine, ali imam danas te radove. To su neartikulisane linije koje, sad kad gledam, nisu čak ni toliko loše. Niti su kao igra. Više kao čistota. A sad, što više učim, više imam i zamjerki”, ističe Maksim.

On se sjeća da ja iz dječijeg crteža, kad je malo porastao, prešao na platno i boje, isto u apstrakciju, sve do sedme – osme godine.

“I čak sam našao u tome neki stil i bio posvećen tome. I tada sam znao da ću ići na likovnu akademiju i već tada imao potrebu da stvaram. I radio iskreno. A poslije sam prešao na portrete, olovku, figuraciju. I bio prilično dobar, ali sam uviđao i probleme. Dođem do nekog dijela i zid. Šta sad? Vidim da nije gotovo, ali ne znam šta dalje. Da bi kršio pravila, moraš ih prvo naučiti. I onda sam se, u posljednje vrjeme, relativno skoro, vratio skroz na početke”, pojašnjava Maksim.

Očev kolega i prijatelj Predo Marjanović posudio mu je knjigu anatomije. Da crta kosti, mišiće, oko, pa uho po 20 puta, sve.

“To mi je prije bilo dosadno jer traži veliku smirenost, a tek sad vidim koliko su te osnove pomogle i da crtam i portrete i da se vratim apstrakciji. I sad sam u tome, radim i jedno i drugo. I mnogo se više obazirem”, navodi Maksim.

On se prisjeća da je, kad je radio aktove, vremenom ženske počeo da pojednostavljujem i da više ide emociji i duhovnom nego vizuelnom.

“Imao sam skečbuk koji sam stalno nosio sa sobom i, kad god imam vremena, uradim skicu. Onda su se te skice proširile na pastel i radio sam male pastele u jednoj ili dvije boje, skroz jednostavno, da bih kasnije s tih malih formata na papiru prešao na platna i to sam tek sad se prebacio na veće formate i na slikanje. To je sada kombinacija apstraktnih površina s nagovještajima ženskog tijela. Sad sam u tome. Od tehnika svašta je tu – i ugljan i pastel i akril i kombinujem i lijepim papir i grebem, da dobijem dinamiku površine, da nije sve ravno”, objašnjava Maksim.

S tatom je Mkasim bio na likovnoj koloniji u Rakanima kod Novog Grada 2018. godine, ostala mu je u lijepom sjećanju po lijepoj prirodi, dobrim domaćinima i druženju i volio bi i sam učestvovati na kolonijama, kao i izlagati. Poslije toga on se upisao u školu slikanja i crtanja akademskog slikara Borisa Eremića. I on mu je, kao i Predo Marjanović, najviše pomogao govoreći šta je to što radi dobro, a šta treba popravljati, te posuđujući mu stručnu literaturu.

“Ta škola je mnogo više od učenja tehnika slike i crteža. Više se nauči kroz družnje i razgovor, to je mnogo bitniji dio”, ističe Maksim.

Maksim kaže da bi volio studirati u Trebinje, a poslije toga živjeti što dalje od grada, na miru i uživati u prirodi.

“Živim u svom svijetu. I kad ne slikam, gledam da sam u svom svijetu. Informisan sam elementarno, toliko da ne bude da ne znam šta se dešava, ali bježim i bježim često. Kad osjetim da mi ne prija okružnje, kad s nekim nemam dodirnih tačaka, ne gubim vrijeme i ne objašnjavam se. Imam svoj put i znam ga. U raspravu ulazim s kim se može diskutovati argumentima. Ne sa onima koji kažu – `vidi ga kako izgleda, vidi kako se oblači, vidi mu kose. I još slika!?`”, priča kroz smijeh Maksim.

Osim Plakete “Amblem i zastava Republike Srpske” za ovu godinu, Milić je dobitnik Povelje Eparhije banjalučke za osvojeno prvo, odnosno drugo mjesto na javnom konkursu za izbor najboljeg likovnog rada za 2022. i za 2023. godinu. On je dobitnik prve nagrade na konkursu Javne ustanove Spomen-područje Donja Gradina za najbolje likovne radove o temi “Stradanje i sjećanje na nevine žrtve u koncentracionom logoru Jasenovac” za 2022. godinu i treće nagrade na konkursu Boračke organizacije grada Prijedora za najbolje likovne radove u povodu Dana boraca Republike Srpske 2020.

Boris Eremić koji je Maksimu je bio i nastavnik likovnog u Osnovnoj školi “Desanka Maksimović” kaže da se ovaj talentovani petnaestogodišnjak po zrelosti znanto razlikuje od svoje generacije.

“Doživljavam ga kao odraslog, odavno. Zapanjujuća je sloboda koju ima i kojom izražava svoj dar. Ima integritet kojim nadrasta vršnjake, nesputan je, kreativan, sklon eksperimentisanju, nema okove i nema straha, a to je za umjetnost i stvaralaštvo veoma bitno”, ističe za Srnu Eremić koji je vršilac dužnosti direktora “Galerije Sreten Stojanović” i već 12 godina vodi školu slikanja i crtanja u Prijedoru.

Maksimov otac – Aleksa Milić akademski je slikar i kustos likovne zbirke u Muzeju Kozare. On kaže da se od Maksimovih malih nogu namjerno i predano trudio da svoju roditeljsku ulogu zaštiti od upliva svoje i profesije za koju je dječak od malena pokazivao afinitete, što je bilo i prirodno i očekivano kada se ima u vidu okruženje u kojem je odrastao.

“Veoma svjesno sam radio na tome da to bude ništa. Da što manje moje zvanje ima uticaja na njegova opredjeljenja. Nije to bilo ni lako ni jednostavno, ali sam se trudio, samo da bi se on mogao što slobodnije razvijati”, navodi Aleksa.

SRNA