S ljudima koji su proteklih godina radili milion maraka vrijedne projekte Feel Kozara i Feel Kozara Explore provela sam polovinom jula tri dana obilazeći dio učesnika ovih priča u Nacionalnom parku Kozara i pet lokalnih zajednica podno planine. Gdje i u šta je sve novac uložen, mediji su izvještavali, ko hoće da čita.

Lični utisci: 1) turistička ponuda daleko je bogatija, raznovrsnija i kvalitetnija nego marketing 2) Razvojna agencija grada Prijedora „Preda“ cjenjenija je i uvaženija izvan svoga grada i 3) demo ture mogu biti zdrav začetak destinacijskog turizma, a prostora za kreiranje novih i za strukturisanje, kombinovanje i filtriranje ponuda itekako ima. Zamišljam softver koji sve to ima za jednu planinu i pet opština i gradova.

Dan prvi. Prijedor i Novi Grad. Domaćin spreman, predusretljiv, gostoljubiv, elokventan. Nebojša Todić, Turistička organizacija Novi Grad. Kej, kameni zid, zgrada vijećnice, zavičajni muzej, legat Milana Karanovića, fototipsko izdanje Miroslavljevog jevanđelja, fosilni ostatak mamuta, kafić s najjeftinijim pivom, čitav grad plaža.

Unsko lađarenje. Edib Džaferbegović vozi prvu turu. Ovdje je malo ko stacioniran. Na jednom mjestu se uđe u vodu, spuštanje, na drugom se izađe. Tamo se sunča, pa opet dalje. Volimo se kupati gdje je voda brza, gdje su virovi, gdje je divlje, malo ko gdje je mirno. Onaj ko nauči plivati i loviti ribu na Uni, može to onda na sve i jednoj rijeci. I nijedne se ne bojati.

/Ugasi motor./ Specifičnost u Novom je da se čamac vozi kombinacijom čaklje i vesla. U Banjaluci dajakom tj. čakljom, u Krupi veslom, a u Novom i jedno i drugo. Pogledajte veslo. Kao mješalica za pekmez. Ne vadi se iz vode, ima oštre ivice da može sjeći vodu unutra, sve radnje radi u vodi. ‘Oćete nazad? ‘Oćete na drugu stranu?

Ovdje obitava 95 posto vrsta slatkovodnih riba. Na kilometar rijeke, na ušću Sane u Unu, lovite soma, smuđa, šarana. Okrenete se, lovite pastrmku, lipljana, mladicu, ploticu, klena. Ovdje nikad nije potpuni lovostaj. Uvijek se nešto može loviti. Lani smo prodali više od 2.000 dnevnih dozvola. Ljudi dolaze iz Republike Srpske, Federacije, Hrvatske i Slovenije. Lovi se samo subotom i nedjeljom i samo na tom potezu od 700 metara. Ne damo da se lovi radnim danima, čuvamo je, hranimo, poribljavamo. Ima šarana od 20 kg. /Ribočuvar je i predsjednik Sportskog ribolovnog udruženja „Novi Grad“/. Ni na jednu se vodu ne izlazi bez dozvole. Red se mora znati. Najveća navala je zimi. Decembar, januar i februar. Dolaze naveče i spavaju u kombiju, da zauzmu mjesto. Između dva mosta je zimovnik ribe.

Nema u restoranima da neko pravi fiš paprikaš, nažalost. Zašto, ne znam. Ima u privatnim aranžmanima. Za pravi morate imati barem četiri vrste ribe. Među njima mora biti ili šaran ili štuka, zbog masnoće. Mora se praviti od dijelova koji nemaju mnogo kostiju. Jer onda to ne bi bio fiš paprikaš nego borba. Evo vam škobalja.

Znam je napamet. Eto mi kuće. Tu sam odrastao. Mogu voziti i noću, a da zaobiđem sedre. Bez svjetla i da ne vidim vrh čamca, napamet. Da, da, i kad padne nivo. Tad i jeste problem, sad nije. Imao sam s ekipom RTRS-a vožnju noću. Kej osvijetljen, svi šetaju, sve puno, a nas niko ne vidi. I noć je druga priča. Nisu zvuci kao sada. Čula vam se izoštre. Nekad je bilo čamac, djevojka, usidrimo se ovdje, nasred, ponesemo kafu, piće, hranu, naslonimo se na čamac, gledamo druge kako šetaju. Ašikovanje.

Ne može se Una doživjeti bez čamca. Možete se voziti autom, proći pješke, doći kupati se, ali sva ona skrivena mjesta mora čamcem. Možete vidjeti male i velike virove, prirodne đakuzije. Voda do ramena, ali s metar upada mineralna, mjehurući se penju uz vas. A kad se namjestite gdje upada, masaža ‘aj’ zdra’o. Sve i jedan kupaći spada.

Jeste li doživjeli da vam divlje ribe jedu iz ruke? Donijeću kruha da i to probate. Ovdje šest godina niko nije zabacio. Otkad sam ja predsjednik Društva. Taj smo jedan dio zaštitili da se riba ima gdje smiriti, jer to životinje osjete. Vreva je, ima ljudi, ali ima i ribe. Uzmete kruh, skvasite ga, stavite u šaku, pa u vodu. Dođu, grickaju i kruh i prste. Eno rogoza. To je dokaz da nema hemijskih zagađenja. Šuplja mu je stabljika, pa se nekad tako učilo plivati. Skupe se u hrpu, povežu, nije bilo šlaufa za kupiti.

/Ostavlja veslo, ponovo pali motor./ U sezoni kupanja ovdje je i ko pliva i ko ne pliva. Voda je do pasa, više se šeta kroz vodu nego što se pliva. Eno, k’o oni momci tamo. I onda mi to zovemo naš korzo. To najviše žene vole, ispričaju se, malo se rashlade, zaplivaju, pa opet.

‘Ajd’ da vas naučim kako da hodate, a da se čamac ne ljulja. Hodajte po sredini čamca, nogu pred nogu. Je l’ se gega? Eto.

/„Jeste li ga čuli? Čovjek je rijeka.“/

Poslije lađarenja, krajiški sirevi. Domaćinstvo Japundža u selu Donji Rakani jedno je od sedam degustacionih mjesta Feel Kozara Explore. Proizvodi do 300 litara mlijeka na dan, stotinu može dnevno da preradi u maloj sirani, donaciji posredstvom opštine Novi Grad.

Slavica Japundža: Nekad je to bilo šerpa, vatra. Sad je puno lakše. Pravimo sira onoliko koliko možemo prodati. Idu mješavine, kajmak, sir, mladi sir, pa s bijelim lukom, susamom, orasima ili ljutom paprikom. Šta kupac traži, to pravimo. Idem i na pijacu, idem i ljudima na kućni prag, a i dođu ljudi ovamo. Ima na putu turistički putokaz, pa dođu. A sad imamo i ovo degustaciono mjesto.

Za kraj dana, Rudice, kuća za odmor Unski kutak. Rijeka, plaža, bazen, roštilj, pecana, ležaljke, uz vodu ili na travi, kuhinja u prizemlju, sobe u potkrovlju. Jedna od 15-ak u smještajnim kapacitetima izlistanim na stranici Turističke organizacije Novi Grad.

Propustiću toga jutra, nažalost, posjetu imanju Radanović u Busnovima kod Prijedora, Feel Kozara Explore degustacionom mjestu za domaćinski doručak i domaće voćne rakije. Njome je ova demo tura i započela i, sudeći po tome koliko su je učesnici često u ta tri dana spominjali, ostaće u sjećanju. „Mi smo već po 2-3 popili. Izvini što kasnimo, al’ ne da čovjek otići, znaš njih. A nisam znala da je jedini koji je sve svoje odborničke naknade u čitavom mandatu u Skupštini /grada Prijedora/ davao đacima i studentima.“

Katarina Panić – www.prijedordanas.com