Odtamnjenje, iz daljine pjesma: „Ide Mladen, vodi partizane, razveo ih na sve četir’ strane”. Bitku na Kozari u formatu virtuelne stvarnosti i uz pomoć VR naočala, joysticka i računara do kraja ovog mjeseca možete u Memorijalnom muzeju na Mrakovici pogledati i odigrati besplatno, a od idućeg mjeseca se naplaćuje /10 KM/. Njemački i ustaški vojnici se uduplavaju i prave crnu maglu oko planine. Čuju se pucnji, detonacije. Osim Mladena Stojanovića, Mike Mandić i Mire Cikote, s posjetiocem komuniciraju i stabla u šumi. Zadaci su naći skroviste na poljani, izbjeći bombe, kositi, tražiti hranu i nositi je na položaj, praviti nosila od grana i zavoja, probijati se iz obruča. Ambijent su šuma, seoska kuća, odliv ljudi prema Jasenovcu i mjesto gdje je spomenik – pet pitanja po tri moguća odgovora, svaki tačan odgovor gradi po jedan dio spomenika.

/O otvaranju bungalova renoviranih u okviru ovog projekta mediji su izvijestili. Dan kasnije u vožnji ćemo se smijati komentarima po društvenim mrežama na tu vijest. Vid’ ovih, misle pola miliona u bungalove otišlo. A vid’ ovih, ni naslov nisu pročitali, nego komentarišu na osnovu tuđih komentara. To je još napredniji nivo./

„Bokte, ja se prepala s čim će nas dočekati, on je sinoć zalomio u Novom, a vid’ ovo!“ Hotel „Bijele vode“ je Feel Kozara Explore degustaciono mjesto za Kozarski jelovnik. Recept za cicvaru kakva se ovdje sprema preuzeo je i u svoj jelovnik uvrstio restoran „Stari hrast“ u Gradišci. Načinima na koje se ovdje hrana aranžira teže mnogi. Ponuđeni su kroz obuku svim zainteresovanim ugostiteljima potkozarske regije u prvom projektu, Feel Kozara. Od tada do danas ovo je mjesto otišlo daleko, šireći i smještajne i ugostiteljske i konferencijske kapacitete i uvodeći wellness i spa. I ovdje ne vrijedi rečenica s početka serijala da ponudu ne prati odgovarajući marketing. Naprotiv.

„Ovo je prilika nekolicini malih i srednjih preduzeća iz ugostiteljstva i turizma za dvije vrste podrške: nabavka opreme i, možda još važnije, set obuka kako ojačati kapacitete u primarnoj djelatnosti, ali i marketingu. I važno je da sarađuju svi ovi gradovi kojima je Kozara zajednička. Svima je u cilju da turisti koji dođu izvana ostanu duže od jedan dan.“ /Bogdan Vicanović, Razvojna agencija Gradiška/

„Alate su ugostitelji dobili od stručnjaka kroz projekat – kako da promovišu proizvode i unaprijede ponudu i za turiste i za lokalno stanovništvo. Svakako da je lijepo da se vežemo uz Kozaru. Ona je i naša kao što je i Prijedora i Novog Grada i Kostajnice i Dubice.“ /Valentina Perić, Turistička organizacija Gradiška/

Kuća Lijevča i Potkozarja posluje od novembra 2020. Počela je s 28 proizvođača i 150 proizvoda, danas broji 45 proizvođača i oko 330 proizvoda. Neki su odavde našli i druga tržišta, neki sinhronizovali svoje proizvode, pa od dva nastao treći /orašasti plodovi jednih našli se u medu drugih, slatki okusi spojili se s čilijem pa nastali ljuti pekmezi…/. Poslije Hercegovačke u Trebinju, Krajiške u Banjaluci i ove u Gradišci, a koje se razvijaju i tako što javni i privatni sektor tu nabavlja poklone za svoje goste i saradnike, i Prijedor od ove godine ima svoju, Potkozarsku kuću. Radi od maja, gdje je nekad bio kafić „Pink“, i već ima ugovore s tridesetak proizvođača. U njoj svaki proizvod svoju priču, a odskora i novo radno vrijeme – dvokratno i subotom. Nedjeljom po potrebi, za organizovane grupne posjete. Pazarim sinoć za rodbinu iz dijaspore. „Sad imamo i fiskalni.“

Vođena tura kroz Gradišku, Boriša Pavlović iz ovdašnje Turističke organizacije: park, srpska varoš zvana i Mali Beograd, spomenik Dušanu Protiću, česma u čast Diane Budisavljević, Lepa Radić, Veljko Čubrilović. Spomenik iz 1984. simbolizuje narod u Drugom svjetskom ratu koji bijeg na Kozaru vidi kao jedini spas. Vijećnica i nekadašnji hotel „Kajzer“ i dalje čekaju obnovu, sokolski bi dom mogao biti nova adresa biblioteke, muzej, grad bez ijednog hotela, jedini pretvoren u stambenu zgradu. Zidine iz turskog vremena na jednom mjestu raskopane u dubinu i širinu i pokrivene neprobojnim staklom da se vidi koliki je spomenik pod zemljom. Nad zemljom nisu sačuvane.

Ostrvo je jedina gradska plaža na Savi. Plitko je do tamo i ljudi pređu kroz vodu. Kad još malo padne nivo vode, bude poluostrvo. Lani krenuli s turističkim vožnjama brodićima. Prvo jedan, pa dva. Bilo većih grupa, pa sad imamo tri, može do 30 ljudi odjednom da se vozi. Start je 50 KM i to je za do pet osoba, a svaka naredna je doplata 10 KM po osobi. Turistička organizacija obezbijedila pristanište, vez, opremu, prsluke za spasavenje i promociju. Samo za one koji ispunjavaju uslove. Tri kapetana sada su tu i voze više različitih tura. Ima prelijepih plaža za koje mahom znaju ribolovci. A jezero je kupalište van grada.

Danka Mirjanić, Turistička organizacija Gradiška. Specifičnost je i što su svi vjerski objekti u centru grada – pravoslavna i katolička crkva, džamija, čak i adventistička crkva. Ovo je mural Kozaračko kolo. To je gusto kozaračko kolo. KUD „Kolovit“ ide ka Unesku sa inicijativom da se ono proglasi nematerijalnom kulturnom baštinom, a potom i zaštiti. Imamo i takve puzle u Kući Lijevča i Potkozarja.

Restoran „Stari hrast“. Vlasnik Vaso Škorić kaže kako svake godine kad uređuje baštu lokala, zove Šumarski fakultet. Hrasta lužnjaka nema mnogo. To se stablo mora paziti. Neki kažu 2.000 godina da je staro. Ja to ne smijem ni ponoviti. Pa govorim 200.

Jezero Laminci. Podalje od kupališta ribolovci kampuju. Kažu, 24,5 kg najveći šaran tu ulovljen dosad. Toga dana jednom od 14 kg vade udicu iz usta i vraćaju ga u vodu. Po biljegu na glavi prepoznaju da su ga i prošle sedmice već jednom u ulovili. Na parkingu ispred restorana drveće visoko, previsoko, ostade čovjeku dron. Al’ snimci su sačuvani.

Katarina Panić – www.prijedordanas.com</a