Dan treći: Kostajnica i Kozarska Dubica
Iznajmljeni kombi prevoz, subotnje jutro.
Imate li vi Free radio?
Sejo moja, to je u mene namješteno tako, ne mogu ja to sad dok vozim mijenjati.
U Kostajnici domaćini Branka Kukrika i Neven Đenadija iz ovdašnje Turističke organizacije. Ljubazni i spremni. Popis iz 1991. oko 7.500, iz 2013. manje od 6.000, danas, kažu, još manje, znatno manje. Iseljavaju se mladi, čitave porodice, granica s EU im, eto, tu. Čas istorije, ostaci vodovoda i talionice željeza iz rimskog carstva, Napoleonov most preko Une početkom XIX vijeka područje bilo pod francuskom vladavinom, poznate bune hajduka Petra Pecije i Petra Garačeu vrijeme osmanlija, legendarna baljska četa iz Drugog svjetskog rata. Džamija Azizija, zgrada magistrata, zgrada opštine, vijećnica u stilu kojim su građene i one u Novom Gradu i Sarajevu, Hram Svete Trojice, gradski park, posljedice zemljotresa od 29. decembra 2020. Titov trg 1992. preimenovan u Trg kralja Petra I Oslobodioca, spomenici borcima NOR-a i Odbrambeno-oslobodilačkog rata, 40 hektara spornog graničnog pojasa s Hrvatskom. Prvo spominjanje toponima u pisanom tragu je iz 1258. i potiče od riječi kesten. Pitomog danas ima na 400 hektara, a kestenijada se održava već četvrt vijeka.
Rijeka Strigova izvire u istoimenom selu, a u Unu se ulijeva u selu Mrakodol. Zanimljiva je po jedinstvenom fenomenu: svake godine početkom aprila mrijesti se riba škobalj koja iz Sane i Save pliva u Unu, zatim uzvodno u Strigovu dva kilometra da se tu mrijesti. Ostaje tu desetak dana i ponovo se vraća u Sanu i Savu, a dio ostaje u Uni. Strigova je tako jedino prirodno mrijestilište škobalja.
Fontana u centralnom parku jednom je rastavljana radi čiščećnja. Prilikom sastavljanja okrenuli su naopačke dijelove u koje treba da se ulijeva voda i iz njih izlijeva. Oni su sada dnom okrenuti ka gore. Ispod kad zavirite u njima je paučina. Pokušavalo se to vratiti, ali je sve zacementirano, slijepljeno, tako ostalo. Neki bi da vraćaju, ne zna se da li će. „Ne dirajte je, neka ostane takva, ona priča priču.“
Restoran „Domaćin“ je Feel Kozara Explore degustaciono mjesto za kestenov med i jela domaće kuhinje. Kestenov med je autentičan proizvod, izuzetno cijenjen i tražen jer je veoma zdrav. Tamne je boje, oporog mirisa, bogat mineralima i visok je procenat polenskih zrnaca jer kad kesten cvjeta, nema drugog cvjetanja, nema miješanja sa drugim cvijetom, pa je ta čistoća dodatni kvalitet.
Pored domaćih, gosti iz Hrvatske su tu svakog dana – zbog blizine granice, a cijena daleko povoljnijih nego u EU. I zbog jelovnika. Svaki dan bar po jedno „jelo na kašiku“, s ražnja prasetina i janjetina. Na ulazu djevojke u narodnim nošnjama dočekaše goste s pogačom i solju. Nastade pomama za kolačima, kombinacija kesten pirea i kestenovog meda, pa s raznim filovima. „Ajoooj, nije mi uspio, pa sam nešto mijenjala u zadnjem momentu.“
„Stevin ranč“ kod Kozarske Dubice nije bio među korisnicima projekata Feel Kozara, ali se Gabrijela Prodanović Radulović ovoj platformi sama javila radi moguće saradnje. Zatičemo je kako joj pet-šest jelena lopatara jede iz ruke. Otrče prema šumi kako im se grupa nepoznatih ljudi počinje približavati. Smještajni kapaciteti su od ovog ljeta izlistani na Bookingu i prvi gosti bili su iz Češke, Holandije, Srbije i Njemačke.
„Danas mi stižu iz Estonije“, kaže Gabi. Jelena lopatara je 50-ak, četiri su evropska jelena, osam ponija i 24 kamerunske patuljaste koze. Na sto dunuma zemlje ima i brda i ravnice i šume i potoka i livade i sunca i hlada i staza za šetnju. Trava kao pod špagu. „Neki dođu i kupiti životinje, jer ovo su prirodni čistači. Mi ih prodajemo ako će ih držati u prirodnom okruženju“, dodaje. „Pazite se Marte, ona je najopasnija, ‘oće ugristi.“
Turističku organizaciju Kozarska Dubica od 2013. vodi Marijana Kotur. „’De, boga ti, napiši da smo smješteni u zgradi policije. Ima l’ to igdje, ‘aj’ reci?“ Moštanica, Mlječanica, ribnjak s najboljom pastrmkom s roštilja u Mlječanici, kosidba i etno selo u Knežici, Donja Gradina. Park narodnih heroja ima biste iz Drugog svjetskog rata i ima jedno staro stablo gdje su vješali ljude, vide se kuke. U blizini opštine je zgrada sa balkonom na kojem je Ante Pavelić 1942. držao govor, pozivao na masovne zločine, ima na YT snimak. Pa onda ta čuvena litografija, autoportret Pikasov, „Glava muškarca“, koju je narodni heroj Boško Šiljegović donio iz Pariza. Godinama bio tu negdje u biblioteci zabačen dok se neko nije sjetio da vidi šta sve ima u tom legatu. I onda je nastala pomama, dolazili strani mediji, moja drugarica bila direktorica biblioteke, pa u strahu da će neko to ukrasti, pa daj privatno osiguranje. Evo ovdje u hotelu „Zepter“ pravili smo izložbu, pet dana. Kroz likovne kolonije sarađivala sam s udruženjem „Fortuna Art“ iz Zagreba, oni doveli i Viktoriju Rabažjevu, baš svjetski djelovala Dubica tada. Bile i poštanske markice koje on skupljao. Ja davala izjavu novinarima, zbunila se, 300 kamera, ma, reko’, ipak je to Pablo Pikaso. Svi u smijeh. A sad, zgrada renovirana, zid od stiropora ne može izdržati tu težinu, tako da taj naš Pikaso nije trenutno dostupan javnosti.
Tu je bio i taj hotel „Prizren“, zanimljiva je ta glavna. Taj kamen samo kod nas i u Knez Mihajlovoj. Zvala se Kralja Aleksandra, sad se zove Svetosavska, prije bila Titova. Sad je šetalište, ranije je bila za saobraćaj. Stalno previranja Turske i Austrougarske. Ovdje je bio hrast lužnjak. Znam i na latinskom. I ime nam je od dub – drvo. Ima jedan primjerak, panj, bio je u centru, sad je ovdje u opštini. Subotom nema nikog, al’, evo, vidi se kroz staklo. Ostataka tog hrasta ima u šljunku Une, a bilo ga je širom Evrope. I Dubičanin i Dubičani, a ne Dubičanac i Dubičanci.
/Vadi papire, smotak, A4, rukom pisani/ Pripremala se ja noćas, nisam odavno ovo radila, pa da šta ne zaboravim. Obično dajem curama da rade vođene ture, al’ pošto ja vas volim, ja ću. A imam tremu k’o za Pikasa.
/Te će je večeri, kada se završe trodnevne demo ture „Osjeti Kozaru, istraži Potkozarje“, svi hvaliti za pripremu, doček, organizaciju, spontanost, nenametljivost. I svi joj se zahvaljivati./ Joooj, nemojte, nisam navikla, mene samo napadaju. /Pozdravljamo se, rastajemo, malo smijeh, malo suze./ Eto mene sutra za vama u Prijedor.
Biljana Gligić vodi restoran „Una“. Dugo je radila na recepturi za kolač s makom. U početku je bio dovoljan jedan pleh dnevno. Danas četiri.
Vinarija Podrum Panić je Feel Kozara Explore degustaciono mjesto za vina proizvedena iz vinograda gdje su prvi čokoti zasađeni 2009. internacionalnim sortama šardone, pino noar i kaberne sovinjon. Proizvodi tri do pet hiljada litara godišnje i, osim u svom podrumu, vina prodaje u kafićima i restoranima u Dubici, Prijedoru, Banjaluci, Gradišci, Novom Gradu i Kostajnici. Peđa posjećuje sajmove, seminare, vinarije, upoznaje enologe i somelijere, čita literaturu, ima se stalno šta učiti. „Nauka je došla do 200 procesa u vinu, a ima ih 2.000.“
Organizuje vinske večeri, degustacije, vjenčanja, krštenja, djevojačke i momačke večeri, rođendane, poslovne sastanke, godišnjice matura. Za do 80 ljudi ljeti, do 20 zimi. „Evo, sinoć, 16 ljudi iz Prijedora, 14 iz Gradiške. I ljudi sve više dolaze.“
Na zidu srebro iz 2018. na svjetskom takmičenju za roze i bronza za šardone, te srebro iz 2022. za šardone. „Slao sam ih da znam gdje sam, da vidim gdje se nalazim, da saznam broj bodova, a nisam vjerovao da mogu i nagrade.“
/Jeste li u toku s oglednim poljem u Knežici? To je naš Zoki, iz Prede/ Jesam. Dolazili su ovdje prije sadnje. U kontaktu smo. I Nikola Vučen i Mirko. Dođu često, očekuj da će napraviti ovakvo vino. Hoće, vrijedni su, inteligentni. Najbolje bi bilo da odavde do Prijedora ima još desetak vinarija. Čuli ste Radanovića. Proda 20-30 hiljada litara, a svaka kuća proizvodi rakiju. To bi isto bilo i kad bi svi vino proizvodili, po 50, 100 ili 200 litara. Ja bih onda morao više, 50.000 litara bilo bi mi premalo. Jer bi bila ta vinska kultura, ta navika pijenja vina bi se širila, sve više ljudi bi ga konzumiralo, to je poenta.
„I ova saradnja s ‘Predom’ preko Feel Kozara. Sve više je ljudi koji saznaju za nas i naše proizvode. I to druženje je možda i bitnije od ne znam koje pomoći. Upoznavanje i posjete jednih drugima, širenje kruga ljudi na takav način, to je možda i najefikasnije za biznis.“
Katarina Panić – www.prijedordanas.com</a
